Opis
Ivančić, Ljubo, hrvatski slikar (Split, 18. I. 1925 – Zagreb, 20. IV. 2003). Diplomirao je 1949. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu; slikarsku specijalku polazio kod Đ. Tiljka (1949–51). Predavao na Akademiji likovnih umjetnosti (1961–79) i vodio Majstorsku radionicu (1975–84). Bio je redoviti član HAZU od 1991. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1983). – Isprva slikao u duhu tradicije hrvatskih mediteranskih slikara, E. Vidovića, J. Plančića i I. Joba, kompozicije sjetna ozračja i snažne crtačke modelacije (Dalmatinski krajolik, 1952; Kišni krajolik, 1956). Potkraj 1950-ih stvarao djela srodna informel slikarstvu, s gustim nakupinama pigmenta, koje se poput reljefa uzdižu s plohe (Figura u interijeru, 1957; Ženski akt, 1959) te seriju tamnih mrtvih priroda, krajolika i izobličenih ženskih aktova iz kojih zrači egzistencijalna tjeskoba (Noć, 1964; Ženski akt, 1966). Od 1970. u Ivančićevu se umjetnost vraća svjetlo, a s njim i boja. Na iskustvima moderne fotografije odstupa od realnih vizura gradeći ekspresivne kompozicije disproporcionalnih figura i pojedinih prizora (Figura, 1970; Ležeća figura, 1974; Bolnički triptih, 1978). Posebnu skupinu slika u njegovu opusu čine mnogobrojni autoportreti (Autoportret sa stalkom, 1958; Autoportret na plavkastoj pozadini, 1989). U gipsu, glini i drvu oblikovao reduciranu skulpturu ekspresivna naboja (Ženski akt, 1976; Autoportret sa staklenim očima, 1988).
Ljubo Ivančić, rođen u Splitu 1925. godine, odrastao je u skromnoj, no mnogobrojnoj obitelji, prošao je mnoga stradanja u životu – majka mu je umrla pri rođenju, oca, braću i sestre izgubio je tijekom rata, kuća u kojoj su živjeli izgorjela je. No, treba napomenuti da se on izdiže iznad osobnih stradanja, njegove su slike simboli univerzalne patnje. “Muka, kad predugo traje ili je odveć žestoka, otupi nam živce, umrtvi nas: slabije čujemo, slabije vidimo – i tek smo polumrtvi kako-tako zaštićeni. Čovjeku nije dano da podnese previše svjetla ni previše mraka”, rekao je jednom prilikom.
Svoje srednjoškolsko obrazovanje prekinuo je kako bi se pridružio partizanima, no ipak 1945., nakon što je par mjeseci bio ilustrator u Šibeniku, odlazi u Zagreb te upisuje Akademiju likovnih umjetnosti. Slikarsku specijalizaciju završio je kod Đure Tiljka. Kao vrlo mlad slikar doživljava uspjeh kada mu je jedno djelo uključeno u izložbu “60 slika modernog jugoslavenskog slikarstva”, koja je putovala po Europi kao najbolje što se može pokazati iz tadašnje Jugoslavije, a Ivančić je bio među najmlađima. Od Krste Hegedušića preuzeo je majstorsku, poslijediplomsku radionicu.
Iako je jedan od naših najboljih poslijeratnih slikara, Ljubo Ivančić nije imao razvijenu komponentu samopromocije poput nekih njegovih kolega iz istog razdoblja, bio je samozatajan, nije bio sklon svađama ni skandalima, niti radikalnom mišljenju, pa se njegov opus u široj javnosti valorizira tek posljednjih godina života, a među onima koji se brinu o umjetnikovoj ostavštini su i kći Nina Ivančić i zet Damir Sokić, i sami kvalitetni umjetnici.
Ljubo Ivančić radio je mnogo, odlazak u atelje često mu je bio i bijeg od svakodnevice. Godinama je bio teško bolestan, prve znakove bolesti kod njega otkrivaju već četrdesetih godina, često se u ateljeu znao osjećati najbolje, sve je to ostavilo traga na njegovoj umjetnosti. I on je jedan od mnogih hrvatskih umjetnika koji su stradali od pluća, poput Milana Steinera ili Miroslava Kraljevića, pa se i njegov opus našao u knjizi doktora Borisa Vrge o likovnosti i tuberkulozi.
Za njega će kritika, a i mnogi kolekcionari tvrditi kako nije puštao lošu sliku iz ateljea, kako iz njegova opusa i nije previše teško odabrati sliku. Neke početne nesigurnosti, kako je svojedobno tumačio i Zidić, odradio je unutar zidova svojeg ateljea. Ako je suditi po mnogim radovima koji se mogu pogledati u Gliptoteci HAZU, to bi se moglo pokazati točnim. Uostalom, o Ivančićevu perfekcionizmu svjedoči i jedan podatak iz njegove biografije – kako je sam miješao pigmente za pojedine boje koje je želio, po uzoru na stare majstore. Niz je slojeva boje, koristi se i nekim metodama enformela, primjerice, grebanje platna, iako je ovog autora nemoguće svrstati pod određeni pravac. “Htio sam stvoriti kožu na slici, kožu koja daje živost materiji… U toj sam sirovoj materiji vidio ljepotu”, riječi su samog slikara, kojima je opisivao postupak stvaranja.
