Opis
Osmansko širenje u jugoistočnoj Europi, koje je u drugoj polovici 15. stoljeća neposredno ugrozilo i hrvatske zemlje, prouzročilo je postupno izgrađivanje i učvršćivanje pograničnih obrambenih sustava (utvrde, banovine, kapetanije) na dodirnome prostoru podijeljenog i sukobljenog kršćanstva i islama. Iz tih se sustava postupno razvila Vojna krajina – šire pogranično područje u hrvatskim i drugim zemljama koje su se u 16. stoljeću našle okupljene pod habsburškom krunom na granici s Osmanskim Carstvom s posebnim vojnim poretkom u novom vijeku.
(…)
Unutar hrvatskih zemalja uobičajilo se govoriti o Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini. No, ona je zapravo integralni dio novovjekovnoga habsburškoga vojnokrajiškoga bedema koji se protezao dugim pograničnim područjem prema Osmanskom Carstvu, izlazeći i izvan okvira hrvatskoga povijesnoga prostora. Taj je bedem bio tek jedan od više različito organiziranih vojnih ustroja u tadašnjoj Europi (npr. vojničke naseobine u carskoj Rusiji), iako je u koječemu i u europskim razmjerima bio osebujna povijesna pojava.
(…)
Izraz „krajina”, izveden iz riječi „kraj” (može označavati bilo koji dio prostora, ali i njegovo rubno područje), ima više nego jasno uporište u hrvatskoj pisanoj tradiciji (još od Bašćanske ploče). U mjeri u kojoj se o tome uopće može suditi na temelju oskudno istraživane učestalosti pojavljivanja u pojedinim starim dokumentima, moglo bi se oprezno naslutiti da je uporaba toga praslavenskog izraza u uobičajenoj jezičnoj praksi na hrvatskome tlu čak nešto starija od uporabe isto tako praslavenskog izraza „granica” (obično znači neposredan rubni pojas ili doslovnu crtu razdvajanja)
(…)
Budući da naziv „krajina”, u pravilu, upućuje na ponešto slojevitiji doživljaj ruba kao širega geografskog područja, za razliku od naziva „granica” koji više upućuje na rub kao uži pojas (rjeđe) ili samo na crtu razdvajanja (češće), nema razloga ne identificirati ga u punoj mjeri s novovjekovnom tvorevinom o kojoj je ovdje riječ, među ostalim, i zato što je i ona, poglavito od 18. stoljeća, imala svoje definirane granice: duž crte razdvajanja s Osmanskim Carstvom bio je to „kordon” kao rubni pojas (postojao je čak i u slavonsko-srijemskoj uznici uz rijeku Savu), a prema hrvatsko-slavonskome civilnom području crta razgraničenja koja je kao takva bila definitivno utvrđena upravo tijekom 18. stoljeća.
(…) Vojnokrajišku povijest u ukupnome trajanju od preko 300 godina (od 15./16. stoljeća do 1881.) moguće je podijeliti na različite etape prema različitim kriterijima. Budući da se Krajina u 18. i 19. stoljeću po mnogočemu razlikuje od one u 16. i 17. stoljeću, svrhovitom se u načelu može ocijeniti svaka periodizacija koja se oslanja na temeljnu razdjelnicu krajiške povijesti, a ona se s mnogo opravdanja može postaviti u sredinu 18. stoljeća, kad je došlo do korjenite preobrazbe krajiškog sustava.
( iz uvodnog teksta Željka Holjevca )
***
Pvi bi redci trebali poslužiti boljoj, slojevitijoj i potpunijoj percepciji mjesta, uloge i značnja „turskog” čimbenika u hrvatskoj novovjekovnoj povijesti. Prema tome, težište prikaza našlo bi se u području analize oblika nazočnosti Osmanskoga Carstva na Hrvatskim prostorima, posebice na tlu današnje Republike Hrvatske. Valjalo bi težiti i tomu da budu prikazani svi prostori na kojima Hrvati žive, ili su na njima nekoć živjeli njihovi predci ili pak na njima žive drugi, ali je i prošlost tih, drugih, nužno upoznati da bi se dospjelo do cjelovitije spoznaje hrvatske povijesti.
“Turski čimbenik” ima presudnu važnost u hrvatskim novovjekovnim nacionalno-integrativnim procesima. Ratovi, migracije, društvene i gospodarske, te ne na posljednjem mjestu kulturne transformacije njime su u velikoj mjeri uvjetovani. Na i paradoksalan način razaranja prati regeneracija na novim temeljima. Utjecaji su bili mnogostruki, i to kako na područjima gdje vlasti Osmanskoga Carstva nije bilo, tako još više ondje gdje je ona trajala kraće ili dulje vrijeme. Stoljetno ratno ili poluratno stanje dovelo je do novoga fenomena, pojave krajina i krajiških društava, isprva pomičnih, a potom stabiliziranih i stacionarnih.
Hrvatske zemlje (stare kraljevine Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, te današnja Slavonija i na specifičan „participacijski” način Bosna i Hercegovina) koje u srednjem vijeku nisu bile čvrsto povezane, u spletu obrambenih napora, migracija plemstva i puka s juga na sjever, te ishoda protuturskih ratova na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće s popratnim teritorijalnim promjenama sada se počinju jače povezivati dijelom politički, a dijelom kulturno, što će za katolike (napose štokavce) značiti početak puta prema modernoj hrvatskoj samoidentifikaciji.
S obzirom na srednji vijek mijenjali su se i promijenili i povijesno-zemljopisni pojmovi „Hrvatske” (širi se na sjever), „Slavonije” („seli” na istok), „Dalmacije” (dobiva „dubinu”), Bosne (širi se prema sjeveru i zapadu) i Hercegovine (širi se, pa se sužava). „Ostaci ostataka” Hrvatskoga Kraljevstva siromaše, a Dubrovnik doživljava „zlatni vijek”.
( iz uvodnog teksta Nenada Moačanina )
