Opis
Američki autor poezije, otac slobodnog stiha Walt Whitman, poznat i pod nadimkom “Sijedi pjesnik” ni danas, skoro dva stoljeća od vremena kada je stvarao, ne gubi na svježini i originalnosti pjesama, pjesničkih motiva i poruka. Poznat kao začetnik novog smjera poetskog djelovanja, u svojim djelima povezuje realizam s transcendentalizmom, zahtijevajući od čitatelja duboku koncentraciju, kontemplaciju i promišljanje svakog napisanog stiha.
Iako naizgled bez forme, forma njegovih pjesama je čista sloboda, a stil jednostavnost običnog govora. Često od kritike ismijan kao pretenciozan, mnogi su podcijenili dubinu njegovih pjesama, upravo zbog jednostavnosti kojom su napisane. Rođen i odgojen u kvekerskoj obitelji, kao treće od devetero djece, u svoje pjesme uvodi mnogo vjerskih motiva, preuzetih iz katoličke crkve, ali i iz istočnjačke filozofije zen-budizma.
Whitmanov rad možemo promatrati i kao glazbeno djelo koje ima svoj početak i kraj, ali se sastoji od mnoštva različitih tema i njihovih varijacija. Najbolji primjer za to je “Pjesma o Samom Sebi “u kojem, kada očekujemo logičan nastavak nekoga stiha, pjesnik prekida svoj misaoni tok na neočekivani način. Razloge za takve nagle promjene možemo naći u Whitmanovoj potrazi za nepoznatim
Prvih nekoliko stihova “Pjesme o Samom Sebi” već definiraju esenciju njegovog stilskog izričaja koji je pojednostavljen i izrazito osobnog tona. Namjerno u pjesme utkiva dio sebe, što je izuzetno dobro vidljivo u prva četiri stiha ove pjesme.
“Ja svetkujem samoga sebe i pjevam samoga sebe,
a što ja sebi dopuštam, morate i vi sebi dopustiti,
jer svaki atom koji pripada meni, pripada također i tebi.
Ja plandujem i pozivam svoju dušu u goste.”
Ovi stihovi pružaju dokaz da pjesnik pokušava uspostaviti čvrstu vezu sa svojim čitateljima, dozvoljavajući svom djelu da postane ne samo prikaz njega, nego svakoga i svega…
