Opis
Dio osječkoga književnog kruga iz pukoga sentimenta ili zbog ambivalentnog hrvanja sa svojom zemljopisnom točkom kao svojim identitetom i svojim usudom (u smislu da su im imaginarne granice matičnoga prostora krive za one nužne unutarnje granice, za stvaralačko i poetičko širenje do dospjele ograničenosti) u određenim trenucima iskazuje naglašenu sklonost mitopoetskom doživljaju u opisivanju krajolika iz kojega su ponikli ili u kojem traju. Da u ovom virtualnom svijetu taj realni prostor itekako (de)formira, bilo pozitivno u smislu nadahnuća ili negativno u smislu ubijanja (umjetničke) duše, očito nije ništa manje važno od one elementarne istine da kisik ipak moramo udisati. Razlike u kvaliteti disanja, znamo, postoje, a u ovom kontekstu čini se da to ima veze i s razlikama u kvaliteti pisanja. Iz spomenutog osječkog književnog kruga koji tematizira vlastiti zemljopisni prostor nedvojbeno je najreprezentativniji Stanko Andrić s obzirom na kreativni i estetski stupanj prenošenja svoga ambijenta intelektualnom i stilističkom sposobnošću u vrhunsku literaturu, onu literaturu koja nas ironično osvaja rafiniranim pretvaranjem panonskoga blata u najdivniju kupku (najogorčeniji, ali i oni vitalnijega duha unatoč prostoru u kojem žive rekli bi: pa ionako smo svinje).Negativne sljedbenike toga tematskoga pravca u osječkom književnom krugu nećemo nabrajati kako bi se zabrinuto preispitali je li to baš o njima riječ i jesu li im ljudske slabosti pobijedile njihove spisateljske snage, ali u slučaju Vlastimira Kusika kao novog imena iz toga starog kruga nakon iščitavanja njegova ukoričenja ogleda, kritika, kolumni i ostalih dotad rasutih priloga možemo ocijeniti da je riječ o tekstu koji pripada reprezentativnijem i zrelijem dijelu odnošenja prema okolini i hrvanja s vlastitim prostorom kao sudbinom. Novo ime staroga kruga duhovito bi trebalo podsjetiti da je povjesničar umjetnosti i kustos osječke Galerije likovnih umjetnosti jedan od subjekata osječke intelektualne i kulturne scene koji je (gotovo) uvijek imao udjela i(li) utjecaja na osječki kulturni život, uključujući i književni, a sada je i sam potvrdio članstvo konačnim ukoričenjem (napokon, rekli bi neki) svojih dosadašnjih, zanimljivih pisanja po novinama, katalozima i ladicama.
Svega raznolikoga ima u tom ukoričenju: urbanističkih tema (u rasponu od urbozofijskoga promišljanja grada kao fenomena, metafore i vrhunske stvaralačke odlike u povijesti civilizacije pa do studiranja dokumenta kao što je generalni urbanistički plan), umjetničkih portreta o slikarskim sudbinama iz prošlosti i sadašnjosti grada, kronika izložbi i umjetničkih akcija u gradu na Dravi, polutračerskoga komentiranja kulturne politike jednoga (provincijskoga) grada bolje prošlosti… Sve je to autor spretno objedinio nazivom labirint i odista ima opravdanje u ideji da tekst bude kartografski trag ili pak satelitska snimka jednog (ne)reda kojim buja grad te u nastojanju da se knjiga raznožanrovskom i otvorenom koncepcijom metaforički podudara sa strukturom organizma kao što je grad, ali mora se priznati da manje senzibilan čitatelj neće imati sluha za takve kreativne nadogradnje, sluteći pri prvom čitanju da je ovdje riječ o knjizi privatnih priča, lokalnom štivu familijarnoga kruga.
Djelomice točno, ali je još točnije da je Kusik na primjeru konkretnoga prostora, autentično i duboko proživljena, zabilježio drame koje proživljavaju svi oni stanovnici urbanih sredina koji se gotovo svakodnevno pitaju žive li doista u nečemu što bi se moglo nazvati gradom. Štoviše, pritom je Kusik najdomljivije pobrojao umjetničke sudbine iz osječke kulturne povijesti i današnjice, povijesti – kako navodi – jakih ostanaka i jakih odlazaka, živopisno dokazujući što slika Baudelaireova albatrosa znači u praksi. Poželimo li biti praktičniji u čitateljskoj preporuci, tada je Kusikova Adresa najbolji mogući vodič za dobronamjernika koji bi htio otkrivati začudnosti, specifičnosti i okrnjene bisere u gradu koji bi htio upoznati povrh površna suvenirskog kiča, dok će lokalno čitateljstvo morati priznati da je Vlastimir Kusik ispisao neke od ponajljepših lirskih rečenica o Osijeku, što je u lokalnim okvirima itekako važno prisjetimo li se da je ovaj grad sklon samonaručenim tekstovima koji rezultiraju razočaravajućim zbornicima, kičastim krivotvorinama i raskošno otiskanim Nebom nad Osijekom.
Ukratko, knjiga za sve građane, posebice za one u gradovima koji se bore to ostati.
Igor Gajin
