Opis
Vlado Martek (Zagreb, 1951.) je pjesnik, likovni umjetnik i pisac. Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, zajedno s Mladenom i Svenom Stilinovićem, Fedorom Vučemilovićem, Borisom Demurom i Željkom Jermanom, u Zagrebu je osnovao, i bio njezinim članom, Grupu šestorice autora. Bili su među prvima koji su svoje radove izvodili i izlagali u javnom prostoru i koji su se bavili dekonstrukcijom ideologije socijalizma u Jugoslaviji. Martek je za sebe i svoj rad skovao termin predpjesnik i predpoezija, koji se uvriježio kao određenje njegove umjetničke prakse. Njegovo stvaralaštvo uključuje akcije, izložbe-akcije u suradnji i komunikaciji s publikom, na ulicama i u javnim prostorima. Stvara djela i antidjela, agitacije, asemblaže, tekstove-dijagrame pisane i crtane rukom. Temeljno obilježje njegova rada je transmedijalno povezivanje jezika i likovnih umjetnosti u crtežima, fotografijama, objektima, slikama, akcijama, performansima i instalacijama. Po ležernosti stalnog pokreta i promjenama Martekov rad otkriva utjecaj Fluxusa kojeg dodatno nadograđuje utjecajima povijesnih avangardi, Duchampa i konkretne poezije. Martek je ostao aktivan na matičnom području filozofije i književnosti i objavio je niz knjiga umjetnika, samizdata i knjiga tekstova, koje smatra svojevrsnim oblikom društvenog aktivizma. Osim samog pisanja u tradicionalnom smislu, Martek stvara i poetske objekte, u kojima povezuje medije književnosti, filozofije i likovnih umjetnosti. Naime, riječ je o postkonceptualnom umjetniku, samouku (Martek je diplomirao književnost i filozofiju) u bavljenju umjetnosti i pripadniku Grupe šestorice autora koja je 1970-ih uvela akcionizam – urbani intervencionizam i društvenu i institucionalnu kritiku u domaću umjetnost, u skladu s iskazom Mladena Stilinovića da „Nema umjetnosti bez posljedica“. Postkonceptualizam Grupe šestorice autora zasnivao se na „stvaranju situacija ili produkata koji pokazuju kako veoma različiti stavovi (ideologije) postaju umjetnost“, i obratno.
Martek radi djela i anti-djela, agitacije, asemblaže, tekstove-dijagrame pisane i crtane rukom. U njegovom je radu, zasnovanom na zapisima, pozivima, parolama, krikovima, iskazima i riječi, pisanoj ili čitanoj, naglašena autorefleksivnost i tekstualizam.
– Umjetnost nema alternative – ispisat će Martek zlatnim sprejom na zidovima zgrada u centru Zagreba (1986.). Sukladno Batailleovoj ideji bezformnosti, materija u Martekovu radu ima status slučajnosti; stvarnost također; njegovi su radovi na granici fizičkog postojanja. Martekov je umjetnički rad pokretan, nomadski, lako prenosiv: fizičko (tjelesno) i društveno ponašanje umjetnika postaje slika, kao „retoričko tijelo“ u fotografski dokumentiranim performansima. Martek potencira ulogu umjetnika kao samopostavljenog u umjetnosti (prema teoretičaru Mišku Šuvakoviću, autoru teksta u monografiji ovog umjetnika pod nazivom Fatalne figure umjetnika).
