Opis
Kad je Muzej za umjetnost i obrt odlučio organizirati izložbu Bidermajer u Hrvatskoj našli smo se, kao i drugi povjesničari umjetnosti iz srednjoeuropskih zemalja prije nas, pred pitanjima: je li bidermajer stil, duh vremena (Zeitgeist), opći stilski smjer, ili samo duhovna tendencija epohe ?
Ove je upite postavio još G. Semper, a obnovljeni su bili (A. Schestag) nakon izložbe empirea 1904. u Dresdenu. Kritika je tada uočila da postoji diferentia specifica u morfološkim osobinama artefakata koje označavamo pojmovima klasicizam, empire i bidermajer, ali da one ne razgraničavaju oštro pojave niti u vremenskom niti u stilskornorfološkom smislu, a da su one kadikad bile pomirene u konstrukcijama “bidermajerski klasicizam” ili “klasicizam bidermajera”.
Možda je sama etiologija bidermajera njegovo najuvjerljivije objašnjenje: njegovi su korijeni u engleskom namještaju (chippendale); u “gotičkim oblicima” koji će svoj redivivus doživjeti krajem XVIII. stoljeća, poglavito u njemačkim zemljama; u klasicizmu od kojeg preuzima, pored nekih elemenata ukrasa, težnju k funkcionalnosti; u empireu kojemu duguje “den antiken Formalismus”. Nedvojbeno je pak da bidermajer najviše duguje Engleskoj u kojoj se već u drugoj polovini XVIII. stoljeća tragalo za jedinstvom tehnologije i umjetnosti, naročito u umjetničkom obrtu. Napokon, zar W. Benjamin ne promatra razdoblje bidermajera kao epohu koja teži “svojem tehničkom reproduciranju”?
Ove je upite postavio još G. Semper, a obnovljeni su bili (A. Schestag) nakon izložbe empirea 1904. u Dresdenu. Kritika je tada uočila da postoji diferentia specifica u morfološkim osobinama artefakata koje označavamo pojmovima klasicizam, empire i bidermajer, ali da one ne razgraničavaju oštro pojave niti u vremenskom niti u stilskornorfološkom smislu, a da su one kadikad bile pomirene u konstrukcijama “bidermajerski klasicizam” ili “klasicizam bidermajera”.
Možda je sama etiologija bidermajera njegovo najuvjerljivije objašnjenje: njegovi su korijeni u engleskom namještaju (chippendale); u “gotičkim oblicima” koji će svoj redivivus doživjeti krajem XVIII. stoljeća, poglavito u njemačkim zemljama; u klasicizmu od kojeg preuzima, pored nekih elemenata ukrasa, težnju k funkcionalnosti; u empireu kojemu duguje “den antiken Formalismus”. Nedvojbeno je pak da bidermajer najviše duguje Engleskoj u kojoj se već u drugoj polovini XVIII. stoljeća tragalo za jedinstvom tehnologije i umjetnosti, naročito u umjetničkom obrtu. Napokon, zar W. Benjamin ne promatra razdoblje bidermajera kao epohu koja teži “svojem tehničkom reproduciranju”?
