Opis
Ova knjiga opisuje život i djelo hrvatskih ličnosti, koje su pridonijele stvaranju i oblikovanju kulture. U njoj su ocrtani prvaci kao ljudi i stvaraoci, prikazan je njihov život i prilike, u kojima su djelovali. To je niz životnih romana, niz ljudskih sudbina. (…)
Narodi se malo razlikuju u svom ophođenju sa svojim prvacima. Rijetko ih shvaćaju, nerado im odaju priznanje. Put do slave zaista je težak i trnovit. Kod nas nije drugačije. Nije li kod nas pravilo da hrvatska smrt ima bolji ukus od publike, kako reče A. G. Matoš, ne treba li našim najboljima tek jedna malenkost da bi postali slavni – da umru?
Polovica naše narodne nevolje potječe od siromaštva, zapisao je osamdesetih godina Fran Mažuranić.
Jedan je mladi književnik (Vladimir Jurčić) pokušao odgovoriti na pitanje “Kako su i umirali hrvatski književnici i umjetnici?” Njegova je dijagnoza: bijeda i sušica. Neimaština je morila mnoge naše prvake, a neke je i ubila. Lisinski je živio, tj. umro od milodara, Matoš je gladovao, stradavali su Vraz i Karas, teško se kroz život probijao Kvaternik, a Preradović je, kako o tom svjedoči njegov potresni apel Vrazu, jedva spajao kraj s krajem. To je od niza zlih udesa hrvatskih umjetnika tek nekoliko primjera. (…)
Nehaj prema hrvatskim književnicima i umjetnicima, nepopravljiv je nehaj, a i razumijevanje za njihova djela tek nakon smrti – to je druga polovica nevolje. (…)
Hrvatska sudbina! Osjetili su je najbolje naši pojedinci: i prosjaci, prognanici i samotnici. Svi su oni osjećali sudbinu sina maloga naroda, politički sputanog i gospodarski nerazvijenog, naroda, koji živi na granici između Istoka i Zapada, na pragu Evrope. (…)
Svi ti naši prvaci, stvaraoci na području književnosti, umjetnosti, nauke, politike, bili su presretni, da su sve svoje sile mogli posvetiti svojoj zemlji i domovini. Njihova je želja bila da svom narodu budu od koristi. Ali narod ih nije zapazio, imao je prečih briga.
Publika ih nije razumjela niti ocijenila, jer su joj bili odviše napredni, originalni i strani. A oni su nosili svoj križ kako su znali i umjeli: jedni su pali u borbi, drugi su se ubili i abdicirali, jedni su se spasili bijegom, a neki skapali na licu mjesta.
Koliko se intimnih tragedija skriva u sudbinama tih hrvatskih prvaka, koliko je darovitosti i božanske iskre moralo u takvim prilikama propasti!
Propusti prošlosti neka nam služe kao memento. No neka nas također ispuni ponosom, da su ti naši brodolomci mnogo stvorili i da im se najbolja djela mogu mjeriti evropskim mjerilom. Ona najbolje dokazuju, da istinski talenat i jaka volja nalazi svoj put unatoč zaprekama i nedaćama.
Pa ako koji stvaralac i klone, ako postane malodušan, opet će se pridići, a padne li u borbi, nastavit će je drugi.
Domovina je bila ideal narodnim prvacima, opisanim u ovoj knjizi, pa i onda, kad ona s njima nije postupala kao mati, nego kao maćeha.
Njoj su posvećivali najbolje svoje misli, najljepša osjećanja, najdublje težnje. A ta ljubav niti nagradu traži, niti je treba. Sama je sebi nagrada.
Ivo Hergešić
