Opis
Vladan Desnica (Zadar, 17. rujna 1905. – Zagreb, 4. ožujka 1967.), bio je hrvatski i srpski književnik, prevoditelj. Jedan je od najznačajnijih hrvatskih pisaca druge polovice 20. stoljeća.
Vladan Desnica rođen je u Zadru 1905. godine. Otac mu je bio iz ugledne srpske obitelji koja je imala važnu ulogu u kulturnom i političkom životu Dalmacije 19. i 20. stoljeća, majka je bila iz Boke Kotorske, iz stare hrvatske obitelji Luković. Gimnaziju je pohađao u Zadru, potom u Splitu i Šibeniku, maturirao je 1924. godine. Studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu i Parizu, nakon svršetka studija, 1930. godine, zaposlio se u očevu odvjetničkom uredu. Uređivao je i godišnjak Magazin sjeverne Dalmacije (1934.). Potom je radio u Državnom pravobranilaštvu isprva u Splitu, a nakon Drugoga svjetskog rata odlazi u Zagreb.
Od 1950. godine djeluje kao slobodni pisac.
Umro je u Zagrebu 1967. godine, a pokopan je u crkvi Sv. Georgija, pokraj Kule Janković Stojana u Islamu Grčkom gdje su poslije preneseni i posmrtni ostaci Desničine supruge Ksenije.
Prvim se radovima javio uoči Drugoga svjetskog rata objavivši svoj novelistički prvijenac Životna staza Jandrije Kutlače (1935) u Magazinu sjeverne Dalmacije. Ali tek kad je objavio roman pod oksimoronskim naslovom Zimsko ljetovanje (1950.), Desnica je, prateći skupinu Zadrana koji su se pred savezničkim bombama tijekom rata sklonili u sela zadarskog zaleđa, ušao u književnost kroz glavna vrata i odmah stao u red prvih hrvatskih pripovjedača kao umjetnik visoko njegovane rečenice realističko-naturalističkog stila, koja ima uzor u stilu talijanskoga verizma pa je, unatoč agitpropovsko-cekaovskoj kritici, odmah pozdravljen i prihvaćen od najmlađih pisaca.
Njegove knjige pripovijedaka Olupine na suncu (1952.), Proljeće u Badrovcu (1955.), Tu, odmah pored nas (1956.) i Fratar sa zelenom bradom (1959.) bile su već dočekivane kao djela renomiranog pisca, kontemplativnog pripovjedača andrićevskog tipa, dok je meditativno-analitički roman Proljeća Ivana Galeba (1957.) bio kulminacija njegovih stvaralačkih mogućnosti i jedan od najboljih ostvaraja poslijeratne hrvatske narativne proze što dokazuje i činjenica da je njegovo djelo “Pravda” uvršteno u obveznu lektiru za osmi razred osnovne škole.
Ako je Marinkovićev svjetonazor ironija, Desničin je sumnja. Pisao je proračunato i smišljeno, u punoj ravnoteži intelektualne snage i emotivne napetosti: kao da mu nijedna riječ nije slučajna, bez misaonog i stilskog opravdanja. A ipak, njegove rečenice i prozne cjeline djeluju nenamješteno, osvajaju lakoćom, odbijaju svaku pomisao na konstrukciju. Načinom, ali ne i sredstvima svoga rada, bio je blizak Goranovu tipu konstruktora-pripovjedača, ali neposrednošću, upravo prisnošću svoga pripovijedanja nadmašuje i mnoge pisce kojima su eruptivna elementarnost, sugestivna elokvencija, nagonska emotivnost i sve ostalo što čini spontanu prirodnost najuočljivije umjetničke osobine. Gradio je svoju prozu znanstveničkom akribijom, tražeći uporno, s ukusom onu jedinu ispravnu riječ i nezamjenjivu stilizaciju. Neke su mu novele ušle kao poglavlja u roman Proljeća Ivana Galeba, a pojedini fragmenti toga romana, grafički prilagođeni, tiskani su i kao pjesme (u zbirci Slijepac na žalu, 1956.): dokaz, da je stilska homogenost njegove umjetnosti gotovo savršena.
Djela su mu prevedena na albanski, arapski, češki, danski, engleski, francuski, islandski, mađarski, makedonski, nizozemski, norveški, njemački, poljski, rumunjski, ruski, slovački, slovenski, švedski i talijanski jezik.
