Opis
Hrvatski pjesnik i pripovjedač Vjekoslav Majer rodio se 27. travnja 1900. u Zagrebu. U rodnome je gradu polazio Trgovačku akademiju, a poslije je studirao glazbu. Pojavivši se u hrvatskoj književnosti između dva rata, surađivao je u časopisima Vijenac, Suvremenik, Hrvatska revija i drugima te pokrenuo i uređivao nekoliko kratkotrajnih časopisa Ozon, Literatura, Antena. Od 1928. do 1937. živio je u Beču, gdje je bio jedan od urednika časopisa Blaues Heft u kojemu je tamošnju javnost informirao o hrvatskoj književnosti.
Prvu pjesmu Dan objavio je 1919. u časopisu Luč, a prvu pjesničku zbirku Lirika 1924. u Zagrebu. Poslije druge pjesničke zbirke Pjesme zabrinutog Evropejca, tiskane 1934., počeo je objavljivati i prozne tekstove – novele, feljtone i romane. Pripadajući naraštaju hrvatskih pisaca koji se pojavio poslije Prvoga svjetskog rata, na razmeđu moderne i ekspresionizma, Majerovu je senzibilitetu bila bliska matoševska linija, na kojoj će graditi svoj lirski izraz, kako na formalnoj, tako i na tematsko-motivskoj razini. S Matošem ga vezuje i grad Zagreb kojemu je posvetio mnoge stihove, opjevao njegove gornjogradske ulice, plinske laterne, parkove, kavane i periferiju, pa i samoga Matoša u pjesmi Plinska laterna na Griču. Kao pjesnik grada i najradoznaliji šetač Zagreba, Majer zapaža gradske slike i trenutačne mijene te svoje dojmove izriče jednostavnom sintaksom i svakidašnjim leksikom. Njegov svjetonazor blizak je svjetonazoru prosječna modernog građanina koji svoj odnos prema svijetu temelji na svakidašnjem iskustvu. Pjesnik naivne slike svijeta, kako kaže Branimir Donat, i u prozi se kretao unutar istoga tematskog kruga, ovaj put gledajući svijet odozdo, iz puževe perspektive, koja mu je omogućivala na poseban način sagledati svijet s društvene margine, kao u romanima Pepić u vremenu i prostoru, 1935. –38., Život puža, 1938., Dnevnik Očenašeka, 1938. Njegov puž u glavici kelja sa sela dospijeva u grad te kroz razne nedaće u ispovjednoj formi opisuje gradski život, a na kraju, u gradskoj vrevi, biva pregažen. I njegov idealist i ekscentrik Pepić, kao i njegov naivni Očenašek, u grad su došli sa sela, gdje također propadaju kao i puž. No, njihovu propadanju najviše je kriv idealizam koji vuku sa sobom, nesvjesni ponora koji ih dijeli od stvarnosti. Iz toga izlazi tragičnost Majerovih nerealiziranih likova koji su na trenutke bliski karikaturama.
Galeriju malih ljudi iz gradskog ambijenta sivih zagrebačkih prostora Majer je s pomoću svojega infantilnoga pripovjedača sveo na svakodnevne, priproste i dobroćudne, simpatične antijunake koje je život toliko degradirao te postaju zapravo nevidljivima. Njima je prilagođen i izražajni repertoar, sastavljen od banalnih riječi i često otrcanih fraza s elementima gradskoga žargona. Majer se pritom služi elementima gradskog jezika, poetizacijom niskog stila, depoetizacijom visokog, retorskog stila (B. Donat), pripovijedanje je razvedeno, mozaički nanizano kroz epizode koje se feljtonističkom labavošću sklapaju u romanesknu cjelinu.
Feljtonistička jednostavnost, konciznost i ležernost te nenametljiva agramerska pomalo dječja ironija i humor još su izraženiji u Majerovim novelama Iz dnevnika malog Perice, 1935., Osamljen čovjek u Tingl-tanglu, 1940., odnosno feljtonima Zagrebački feljtoni, u kojima je kulminiralo njegovo autorsko zanimanje za život, njegove stereotipe i ekscentričnosti. Kao što je obogatio skromnu tradiciju animalističko-humorističnoga tipa romana, kratkim je satiričnim romanom U utrobi Zagrebačke gore iz 1956. obogatio tradiciju domaće humoristično-fantastične proze. Osim humorne konstante, svi njegovi romani imaju i onu zajedničku odliku koja ga svrstava među najistaknutije predstavnike hrvatske urbane proze, a zbog eksperimentalnih pokušaja unutar žanrovske slike hrvatskoga romana tridesetih godina 20. stoljeća, Majeru pripada izdvojeno mjesto unutar književnosti hrvatskoga socijalnog realizma. Godine 1969. dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Vjekoslav Majer umro je u Zagrebu 4. prosinca 1975.
