Opis
Knjiga Baštinske teme iz Crvene Hrvatske svojim specijalističkim studijama odgovara na presezanja na hrvatsku prekograničnu kulturnu baštinu, ne negirajući povijesne realitete i uklopljenost u jedinstveni svijet sredozemnoga kulturnog kruga, izrasloga na judeo-kršćanskim temeljima i ruševinama Rimskog Carstva. Hrvati i Albanci dva su naroda na rubu zapadne kršćanske civilizacijske ekumene, i u etnogenezi obaju naroda nalazimo brojne poveznice – od nasljedovanja baštine autohtonog stanovništva, romanske komponente do istih civilizacijskih stečevina – koje se susreću na području Crvene Hrvatske. Izraz Crvena Hrvatska povijesni je fenomen. Epitet “crvena” (južna) zemljopisna je opozicija “bijeloj” (sjevernoj) Hrvatskoj, stoga se u Ljetopisu popa Dukljanina ili u Barskom ljetopisu odražava stara tradicija označivanja strana svijeta bojama. Mnogi drugi europski narodi određene povijesne činjenice nikada ne dovode u pitanje, ponajviše za ona povijesna razdoblja koja su deficitarna povijesnim izvorima. Crvena Hrvatska jest povijesna činjenica, kao i to da su Hrvati na razmatranom području autohtoni narod, koji je zahvaljujući katoličkoj vjeri očuvao svoj nacionalni identitet. Na Duvanjskom saboru 753. godine, prema povijesnoj predaji, Crvena Hrvatska razdijeljena je na samoupravne pokrajine: Zahumlje, Travuniju, Duklju i Ilirik. Od tada su te pokrajine određeno vrijeme činile jednu, manje-više povezanu, državnu cjelinu. U starijoj historiografiji taj se naziv koristio i za cijelo područje južne Hrvatske od Omiša prema jugu. Problem Crvene Hrvatske često je raspravljan u historiografiji (Vjekoslav Klaić, Nikola Zvonimir Bjelovučić, Vladimir Košćak, Dominik Mandić i drugi), no činjenica je i da se u suvremenoj srpskoj i crnogorskoj historiografiji posve negira hrvatsko etničko postojanje na tom području do suvremenog razdoblja, odnosno, tvrdi se da Hrvati nisu baštinici katoličkoga Dukljanskog kraljevstva. Hrvati južno od Neretve (Dubrovnik, istočna Hercegovina, Boka i sve do Bara) tako ostaju izvan hrvatskih povijesnih sinteza, a hrvatska kulturna baština sve od Omiša biva uklopljena u srpsku povijesnu i baštinsku paradigmu, kao i u suvremenu crnogorsku paradigmu autohtonosti i povijesne utemeljenosti crnogorske državnosti. Ovom knjigom upozorit ćemo na više povijesnih procesa i činjenica, koji su ostali zaboravljeni i nedovoljno vrjednovani u suvremenoj hrvatskoj znanstvenoj literaturi. Crvena Hrvatska imaginarna je domovina svih nas preostalih Hrvata na ovim područjima, bez negiranja ičijega identiteta (Srba, Crnogoraca ili islamiziranih Slavena). Mi ju držimo svojom domovinom i mjestom ne za mržnju, nego za suživot uz poštovanje Hrvata kao starosjedilaca i jedinih nositelja sustava katoličkih biskupija – jedinih institucija koje su preživjele kasnoantički slom do današnjih dana, u kojima se Hrvati i Albanci susreću na periferiji zapadne europske ekumene na istočnoj obali Jadrana.
Ova je knjiga zbirka više objavljenih i neobjavljenih radova u različitim časopisima, i poglavljâ u zbornicima i knjigama, te je svojevrstan odgovor na negiranje hrvatske komponente u prošlosti i, još uvijek, u sadašnjosti, a možda i u budućnosti u etnogenezi na prostorima sadašnje Hercegovine (dijela Federacije Bosne i Hercegovine i dijela tzv. Republike Srpske), Republike Hrvatske i Crne Gore. Ovaj zapećak hrvatske povijesne zbilje sve nas: Dubrovčane, Hercegovce, Bokelje i ostatke Hrvata Barskoga distrikta, ostavlja frustriranima zbog nemara hrvatske znanosti i politike pred jednim za drugim valom memorandumâ i „Novih svetova“, odnosno organiziranim i promišljenim aktima negiranja postojanja Hrvata na razmatranim prostorima, gdje se Hrvati doživljavaju kao statistička pogrješka ili „fabrikat vatikanske politike“. Negiranje naše povijesti, kulture i baštine od prosrpskih i procrnogorskih krugova traje vrlo dugo, temeljeći se na višestoljetnoj ruskoj politici prodora na topla mora i stvaranja pravoslavne države, stvarajući time trajni proces topljenja baštinskog nasljedstva, koji je vidno sve ubrzaniji, dok s hrvatske strane ostajemo neobranjeni, odnosno bez sustavnog i planskog odgovora na tu agresivnu politiku, iako već tridesetak godinama imamo svoju državu i ne trebamo se skrivati iza samocenzure – velikog zla hrvatske povijesne teorije.
U ovoj knjizi obrađene su i teme sa širega, više-manje bivšega hrvatskoga povijesnog etničkog prostora – naime, do područja grada Bara. Na temelju dinamike gubitka nacionalnog identiteta Hrvata na području Crne Gore – zbog naslijeđenih negativnih povijesnih procesa, koji sežu još od velikosrpske ekspanzije tijekom razdoblja vladavine dinastije Nemanjića, dugog razdoblja turskih osvajanja i djelovanja Pećke patrijaršije, pa sve do kulminacije u 20. stoljeću, te pravno nelegitimnog uključivanja teritorija bivše Kraljevine Dalmacije u sastav budućih država na tom području u 20. i 21. stoljeću, a nadasve zbog nedostatnog djelovanja hrvatske prekogranične politike zaštite svoje nacionalne manjine na autohtonom nacionalnom prostoru u skladu s pravnom stečevinom EU-a – možemo zaključiti da će u razdoblju od sljedećih tridesetak godina Hrvati posve nestati, i njihova baština bit će „teorijom svrake“ pretočena u kulturni identitet crnogorske ili srpske nacije. Posebnost hrvatskoga nacionalnog identiteta sagledanoga unutar baštinskoga naslijeđa jest njegova raznolikost, u kojoj se zrcale hrvatska stoljetna zbilja i različiti kulturni, ali i politički utjecaji.
U dijelu o povijesnim temama uvrštene su rasprave: „Povijesni osvrt na knjigu don Antuna Liepopilija Ston u srednjim vijekovima i „Povijesni pregled Zahumske (Stonske) biskupije od prvih početaka do 1300. godine“. U tim dvjema studijama donose se teorijske rasprave o velikosrpskom programu iz 19. stoljeća o negiranju postojanja Hrvata i o neutemeljenim povijesnim činjenicama o povijesti Huma, kao zapadnog dijela Crvene Hrvatske. U prilogu: „Don Luka Jelić, Boka kotorska i Albanija“, obrađuje se zanimanje jednoga od najvećih hrvatskih epigrafičara i nacionalnih arheologa – don Luke Jelića za područje Boke kotorske, pa sve do Albanije. O stanovništvu manjih gradova u Boki kotorskoj – Herceg Novog i Risna prije Turaka, kao i grada Bara, govore dva rada: „Novi podatci o malo poznatim Baranima u Dubrovniku“ i „O Bokeljima i Baranima u Dubrovniku“. Brojne obitelji iz Kotora, Risna, Herceg Novog, Budve i Bara dale su znatan obol hrvatskoj kulturi i znanosti, a turska (osmanlijska) invazija i proces izmjene stanovništva – procesi popravoslavljivanja i islamizacije – posve su izmijenili etničku i vjersku strukturu razmatranih krajeva i gradova, a arhivski podatci iz Državnog arhiva u Dubrovniku iznimno su zanimljiv izvor za poznavanje jednoga drukčijega povijesnog realiteta. Posebno zanimljiva tema za poznavanje povijesti razvoja nautičke pedagogije i kulturnih veza Pelješca i Boke kotorske peraška je obitelj Lazarović i njezin veliki prinos razvoju pomorstva u 17., 18. i 19. stoljeću, a obrađena je u poglavlju: „Obitelj Lazarović iz Kućišta i školovanje ruskih pomoraca 1697. godine na Pelješcu“. Često se zaboravlja kako grad Herceg Novi moramo promatrati u trima dimenzijama: kao kasnosrednjovjekovni grad iz predturskog vremena, koji na kraju postaje najjužnijim gradom Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, tijekom turskog razdoblja, te kao novi barokni grad koji su od Turaka oslobodili Hrvati iz Dalmacije (o čemu se dosad malo govorilo) i Boke. Herceg Novi, grad s hrvatskom većinom tijekom više stoljeća, jest i grad pjesnika Jeronima Kornera. Poglavlje „Oslobađanje Herceg Novog“ donosi jednu od pjesama ispjevanih tijekom 200. obljetnice oslobođenja grada od turske okupacije. Poglavlje „Biskup Pavao Butorac u hrvatskoj historiografiji“ donosi osvrt na zasigurno najvećega hrvatskog intelektualca i povjesničara Boke 20. stoljeća, koji je svojim opsežnim historiografskim radom uspostavio mit o Perastu, gradu pomoraca i trgovaca, hrabrih i neustrašivih boraca protiv Turaka. Prilog „Bokeljska mornarica kao paradigma hrvatske kulturne baštine“ prilog je upoznavanju procesa borbe protiv memoricida Hrvata i borbe za njihovu baštinu u 21. stoljeću, u kojima je sudjelovao i autor ove knjige. Riječ je o potrebi zaštite nematerijalne hrvatske baštine – kola Bokeljske mornarice i Tripundanskih svečanosti, koji su, na sreću, uvršteni na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine, kao nematerijalna baština bokeljskih Hrvata u Republici Hrvatskoj. Na kraju dijela o povijesnim temama, u radu „Iznova o blaženoj Ozani“, raspravlja se o izvornom autorstvu knjige o toj blaženici, odnosno o korištenju arhivske građe koju je prikupio don Ivo Stjepčević.
U sklopu povijesnoumjetničkih tema donose se nove spoznaje o jedinom sačuvanom ex votu s raspela blažene Ozane (Sv. Marije od Rijeke) u radu „Kopča i pojas s raspela iz kotorske crkve sv. Marije“, i nadopunjuje se likovni opus kotorskoga najpoznatijeg zlatara iz 20. stoljeća u prilogu „Iznova o kotorskom zlataru Božidaru Kaluđeroviću“. Isto tako, podsjeća se na nepravedno zaboravljenu renesansnu Madonnu iz Herceg Novog, koja nije bila izložena na velikoj izložbi „Zagovori sv. Tripuna“ u radu „Podsjetnik na zaboravljenoga Domenica di Bartola di Ghezzija iz Boke“. Nadopunjujući baštinske teme Boke kotorske, autor se osvrće na više baroknih oltara iz Stoliva i mjesta Muo u poglavlju „Oltari Girolama Picca u Boki“.
Baštinske teme iz Crvene Hrvatske, svezak prvi, knjiga je koja širu hrvatsku javnost podsjeća na opasnost zaborava i memoricida, te stalnog pritiska da se hrvatska prekogranična baština pripiše nekim drugim narodima. Ova knjiga, povrh svega, ima zadaću – bez straha od poznate hrvatske autocenzure, koja je ne samo desetljećima nego i stoljećima dovodila, a i sada dovodi, do gubitka brojnih hrvatskih baštinskih sastavnica – progovoriti o zaboravljenim i zanemarenim povijesnim i povijesnoumjetničkim temama i osobama. Nadamo se kako će ona potaknuti i rasprave o mnogim drugim temama koje su ostale neotvorene, da se započnu tematizirati unutar struke i šire javnosti, te potaknuti i hrvatske političare da svrnu pogled i na taj dio nacionalne problematike unutar budućih pretpristupnih pregovara o pristupanja susjednih zemalja Europskoj uniji.
