Opis
Lucia, Maria, Giovannina, Clara, Rita, Florinda, Concetta, Beatrice, Santina, Rosa… i sve, sve druge beskrajno marljive, strpljive, radišne, susretljive, i nadasve požrtvovne domaćice i majke, susjede i bake i tete i snahe i… naprosto sve žene ovog malog grada, koje se tiho dižu u još mračnim zimskim jutrima, pale vatru, pristavljaju lonac i vodu… i Čija je glavna briga skuhati malo tjestenine za objed, na ovaj ili onaj način, s ovim ili onim dodatkom… kako voii njezin Luigi ili njezin Giovanni ili naprosto jedan od unuka koji možda dolazi u goste… Ljeti, za vrijeme dugih, vrućih popodneva, kad se ni mačke ne miču iz hlada, one se spuštaju u svoje konobe, pospreme, operu, očiste, kuhaju, pirjaju, peku, namjeste – i večera opet čeka.I tako iz dana u dan, i radnim danom i nedjeljom – onda zapravo najviše – rade, jer cijela je obitelj na okupu, pa se često već u subotu ili u nedjelju ujutro mijese i pripremaju i po tri vrste tjestenine s ovim ili onim umakom, čime započinje objed, pa onda meso, salata, slatko… Kad se na kraju popije i kava, opet čeka hrpa suda, opet se čisti, pere, posprema i kuha večera! A poslije večere, ako je lijepo vrijeme, žene sjede pred kućnim vratima i jedna drugoj pripovijedaju sve i sva, pa i svoje male kuharske tajne: «Ja nikad ne stavim sol… meni se sviđa bez papra… uvijek treba dodati jedno jaje… moj Luigi ne jede luk… bolje je s malo paprike… umak treba kuhati malo, malo…» I svaka je uvjerena da je njezin recept najbolji i najukusniji, i da baš tako treba pripremati neko jelo i nikako drugačije… i da je nekad sva hrana, pa i ona najjednostavnija, bila ukusnija, slađa i bolja od ovih današnjih “modernih stvari“, da bi se na kraju zaključilo:«Ah, kako biše slako» – kako je nekad sve bilo ukusno!
