Opis
Akademski slikar akademik Zlatko Keser rođen je 23. siječnja 1942. godine u Zagrebu. Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti upisuje studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1963. – 1967.) u klasi profesora Otona Postružnika, kod kojeg je 1969. završio i poslijediplomski studij, odnosno nekadašnju „specijalku“ iz područja štafelajnog slikarstva.Usavršavanje nastavlja u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića, kultnoj radionici u kojoj su stasali brojni istaknuti predstavnici suvremene hrvatske umjetnosti. Suradnikom Radionice bio je od 1971. do 1975. godine, odnosno do smrti velikog pedagoga. Upravo je tu Zlatko Keser ovladao tehnikama zidnog slikarstva. Godine 1974. dvojica umjetnika, Majstor i suradnik, zajedno realiziraju fresku u Spomen-domu na Tjentištu, a 1975. Zlatko Keser na svojoj prvoj samostalnoj izložbi problematizira strategije zidnog slikarstva. Stečeno znanje i vještine umjetnik nadograđuje i primjenjuje u interijerima kako javnih, tako i sakralnih prostora u budućim projektima sve do početka 1980-ih. Realizirao je fresko oslike u Općoj bolnici te u Upravnoj zgradi Podravke u Koprivnici (1979.), u Tvornici električnih žarulja u Zagrebu (1981.), kao i u crkvama franjevačke provincije Bosne Srebrene – u crkvi Put Križa u Svilaju (1976. – 1982.) te u apsidi samostana Krista Pantokratora u Guča Gori (1977.).
Kao slobodan umjetnik djeluje do 1984. godine, kada započinje njegovo pedagoško djelovanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, tj. kada je imenovan za asistenta iz predmeta Slikanje. Docentom je imenovan 1986., izvanrednim profesorom 1991., redovitim profesorom 1996., a 2001. godine u trajno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora. Umirovljen je 2008. godine. Tijekom tog razdoblja vodio je i osmislio brojne projekte poput Kreativnog crtanja, kao i Programa za nastavu slikarstva i crtanja te Programa za doktorski studiji slikarstva, obnašao je funkciju pročelnika Slikarskog odsjeka te nositelja Katedre slikarstva. Svojim radom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu doprinio je razvitku i napretku studija u području likovne umjetnosti (crtanja i slikanja), zbog čega je 2014. godine imenovan najvišim sveučilišnim počasnim zvanjem professora emeritusa.
Dugogodišnji pedagoški rad Zlatka Kesera obilježen je iskonskom ljubavlju prema crtežu i slikarstvu. Kao zagovaratelju figuracije podvrgnute unutarnjem diktatu svijesti i čistim emocijama, nesputanim, maštovitim i analitičkim promišljanjem mnogim generacijama slikara otvorio je put k imaginarnom i nepredvidivom, a slobodnijim pristupom akademskom crtežu otkrio je njegove neiscrpne mogućnosti. Danas su mnogi njegovi nekadašnji studenti nezaobilazna imena suvremene hrvatske likovne scene.
Polje njegova djelovanja široko je. Uz već spomenuto, Zlatko Keser doprinio je sakralnom izgledu crkava izradom oltarnih pala i vitraja – oltarne pale za crkve Provincije Bosne Srebrene tijekom 1977. – 1980. (Gornja Dubica, Visoko, Plehan, Sarajevo) te vitraje u Aladinićima (1988.) i u crkvi sv. Blaža u Zagrebu (2015.). Keserov vitraj krasio je i bolnicu u Koprivnici. Autor je dviju grafičko-pjesničkih mapa (U gluho doba noći i Prvi čovjek / Le premier homme) te grafičke mape Anaglifi. U nizu grafičkih mapa više autora posebno treba istaknuti Grafičku mapu grupe autora Kabineta grafike HAZU. Od 1980. do 2003. njegovi crteži likovno su interpretirali različita knjižna izdanja od poezije, evanđelja, kratke priče sve do proze. Za 13. muzički biennale (1985.) oblikovao je plakat. U razdoblju od 1992. do 2016. godine Keser je u svom autorski prepoznatljivom, ekspresivnom i kromatski zasićenom izrazu oblikovao oko 50 prigodnih poštanskih marki za Hrvatsku poštu na temu sporta, znamenitih ličnosti, flore i faune, paleontologije te značajnih povijesnih obljetnica.
Ipak, ključno mjesto u stvaralaštvu Zlatka Kesera pripada slikarstvu i crtežu. Umjetničko djelovanje započinje skupnom izložbom diplomiranih studenata 1967. godine. Od tada je sudionikom gotovo svih relevantnih skupnih slikarskih i crtački smotri kako u zemlji tako i inozemstvu. Na Salonu mladih kontinuirano izlaže od 1972. do 1976.; njegovo ime neizostavno je na Zagrebačkom salonu, Zagrebačkoj izložbi jugoslavenskog crteža – od godine 1993. Zagrebačkoj izložbi crteža, odnosno, od 1996. Hrvatskom trijenalu crteža; na Biennalu akvarela Jugoslavije, odnosno od 1998. godine Hrvatskom triennalu akvarela, te na Bijenalu slikarstva. Sa svrhom revitalizacije likovno neaktivnog područja, 1980. godine suosnivač je Galerije Stećak u Kleku. Tijekom ratne 1991. i 1992., zajedno s drugim hrvatskim umjetnicima, odupire se rušilačkoj agresiji sudjelujući u antiratnim umjetničkim akcijama Wart i Oči istine, a u sljedećim godinama i u nizu humanitarnih akcija.
Bio je predstavnikom Hrvatske na 4. Velikoj nagradi crteža Alpe – Jadran (1996.) (selektorica za Hrvatsku mr. sc. Slavica Marković) te na Bijenalu u Sao Paolu (1998.) (selektor za Hrvatsku dr. sc. Ive Šimat Banov).
Od sredine 1980-ih godina do danas uvrštavan je u brojne važne reprezentacijske izložbe, a od kraja 90-ih njegova djela postala su nezaobilazna na bitnim problemskim izložbama koje propituju stanje slikarstva i njegov mogući kraj. Danas Zlatku Keseru pripada zasebno poglavlje u povijesnoumjetničkim preglednicima Hrvatske suvremene umjetnosti kao zasebnom graditelju domaće postmoderne (J. Depolo).
Do sada realizirao je gotovo 80 samostalnih izložbi, među kojima je ona u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu (1990.) bila prva retrospektivnog karaktera. U tom nizu ističu se i dvije izložbe održane u Kabinetu grafike 1999. i 2011. godine.
Stvaralačka snaga i izrazita autorska individualna osobnost Zlatka Kesera na domaćoj likovnoj sceni prepoznata je od samih početaka (6. salon mladih te 16. zagrebački salon). Za rad dodjeljivane su mu mnoge važne nagrade (nagrada Josip Račić, godišnja nagrada HDLU-a, godišnja nagrada Vladimir Nazor) među kojima je i recentna nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (2016.) – nagrada koja je još jednom podcrtala Keserovu visoku umjetničku vrijednost te njegovo djelo istaknula kao dobro od nacionalnog značaja.
Članom suradnikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 2000. godine, a redovitim članom Razreda za likovne umjetnosti 2004. godine.
Djela mu se nalaze u nacionalnim muzejima i galerijama, kao i u privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu.
