Opis
Cijelu noć sanjam zvuk pile, vani je oluja i grmi i munje hodaju horizontom. Ustajem oko šest ujutro, potpuno izmoren kišom, i polugol izlazim na terasu iako je hladno, pada ledena, proljetna kiša. Međutim, ne osjećam ništa, još me drži jučerašnja koka koju sam uzeo nakon što sam pojeo pizzu koju su mi dostavili iz Dvojke. Promatram krovove jer su oni jedino što vidim sa svojega balkona, tamne krovove i pokoju krošnju. Kiša ponovno pojačava i ja ulazim unutra, uzimam šalicu kave i dopola ispijenu bocu vina i vraćam se u krevet. Nikako ne mogu zaspati, gledam kako se mijenjaju sjene na predmetima po mojoj sobi dok sasvim polagano stiže dan. Na radiju emisija o agrokulturi, neka žena uvjerljivo objašnjava kako najlakše obrezati živicu u obliku bijeloga polarnog medvjeda, a zatim na drugoj frekvenciji tip koji govori kako su ljudi tek niti ogromne mreže od koje je sačinjena i prošlost i sadašnjost i budućnost. Vrtim stanice, zaustavljajući se kod pojedinih pjesama koje sam volio ili koje mi se čine poznatima, istovremeno promatrajući jednu od beskonačnih i bezimenih serija na RTL-u. I ova se odvija u bolnici, nad krevetom u kojem leži neka teško bolesna djevojka koja desetak minuta nešto dirljivo priča svojoj obitelji a zatim umire od srčanog aresta. Jednolična, tanka linija, odjavna špica, pomaknuo sam se u krevetu i prazna boca vina pada na parket i otkotrlja se ispod stola. Svi smo u mreži. Zatim ipak odlučujem ustati iako mi se pomalo vrti, ostavljajući bocu na podu, zajedno s još jednom koja već neko vrijeme leži nedaleko od ove. Dugo se tuširam pišajući u tuš kabinu, promatrajući kako se tamna mokraća miješa s vodom i nestaje u slivniku. Zatim promatram svoj odraz u mutnom pregradnom staklu, dvije crne mrlje umjesto očiju i lice koje je u vrućoj pari ostalo potpuno neprepoznatljivo.
