Opis
Nedavno gostovanje Tariqa Alija na Subversive film festivalu zagrebačka publika dočekala je u političkoj ekstazi. U kinu Europa nije se sjedilo po podu, kao što je to slučaj kada gostuje genijalni slovenski showman, no u punoj dvorani vladala je atmosfera nalik osnivačkoj skupštini hrvatskog odjeljka antikapitalističke internacionale.
Na kraju sat i pol dugog predavanja engleskog publiciste pakistanskog podrijetla, čiju uzvišenost je pokvarilo tek pokoje pogledavanje na sat (i publike ali i samog predavača), jedan postariji slušatelj postavio je pitanje Tariqu Aliju zašto nam sve ovo nije rekao 1990. godine. Pitanje je bilo retoričko, a Tariq Ali je u tom smislu i odgovorio na njega. No pravi odgovor glasi: da je Ali 1990. godine izgovorio sve ovo o kapitalizmu i zapadnom fundamentalizmu sva je prilika da bi ga možda upravo ova ista publika polila katranom i zasula perjem, te ga u stanju nacionalističke, antikomunističke i antisocijalističke egzaltacije vodala poput mečke oko kina Europa.
Tariq Ali došao je u Zagreb upravo kad je trebalo. Što se toga tiče, on možda nije zakasnio niti dan, niti sat. No prijevod njegove knjige “Sukob fundamentalizama” okasnio je punih osam godina, koliko je prošlo od objavljivanja ove opsežne studije o islamskom svijetu, islamskom fundamentalizmu, i majci svih fundamentalizama – fundamentalizmu zapadnih imperija.
„Sukob fundamentalizama” Ali je objavio neposredno pred američko-britansku invaziju Iraka koja je označila vrhunac tzv. „rata protiv terorizma”. Ispisujući tom prilikom kratku povijest američkog imperijalizma Ali opsežno citira Smedleya Butlera (1888.-1940.) general-bojnika američkih marinaca, kojeg je general MacArthur nazvao „jednim od istinskih velikih generala u američkoj povijesti” i kojemu je dva puta dodijeljen Orden časti.
U govoru iz 1933. Butler je ovako sažeo svoju vojnu karijeru: „Služio sam u svim dodijeljenim časničkim činovima, od zastavnika do general-bojnika. I tijekom tog razdoblja većinu svog vremena proveo sam kao batinaš za Veliki biznis, za Wall Street i bankare. Ukratko, bio sam reketar, gangster za kapitalizam… Pomogao sam, 1903. godine, da Honduras bude baš „kako treba” za američke kompanije voća. Pomogao sam 1914. da se Meksiko, posebno Tampico, učini sigurnim za američke naftne interese. Pomogao sam da se od Haitija i Kube učini pristojno mjesto za dečke iz National City Banka, da bi u njima mogli prikupljati dobit. Pomogao sam u uništavanju pet-šest srednje-američkih republika u korist Wall Streeta. Popis reketarenja je dugačak.
Pomogao sam 1909.-1912. da se očisti Nikaragva za međunarodnu bankovnu kuću Brown Brothers. Donio sam svjetlo u Dominikansku Republiku 1916. godine, zbog američkih šećernih interesa. U Kini sam se pobrinuo da Standard Oil može neometano raditi po svome… Gledajući unatrag, čini bi se da bih mogao Alu Caponeu dati nekoliko savjeta. Najbolje što je on mogao bilo je provoditi svoj reket u tri okruga. Ja sam djelovao na tri kontinenta.”
Podsjetimo, sve ovo Butler je rekao 1933. godine. Nakon Drugog svjetskog rata imperijalistička sprega politike i ekonomije još je postala čvršća. Državni udari, lokalni ratovi, lokalne marionete, uspostava američkih vojnih baza… „ponudili su najjednostavniji način za borbu protiv komunističkog neprijatelja i za zaštitu američke ekonomije”. Ta uloga globalnog žandara stvorila je trajnu ekonomiju naoružavanja, koja je opet dovela do formiranja moćne vojno-industrijsko-političke jezgre.
Slom Sovjetskog Saveza obilježio je kraj poslijeratne epohe ali ne i kraj američkog vojno-industrijsko-političkog kompleksa. Veliko imperijalističko oko sada se okrenulo prema Bliskom i Srednjem istoku, i najednom je islam postao najveća prijetnja: „iz jednostavnog razloga što se većina nafte proizvodi u Iranu, Iraku i Saudijskoj Arabiji”. To je najmoćniji imperijalizam danas, zaključuje Ali.
Proračun SAD za obranu u 2000. godini bio je 267,2 milijardi dolara, svota veća od vojnih proračuna Kine, Rusije, Indije, Njemačke i Francuske zajedno. A od 187 država članica Ujedinjenih naroda SAD-e su vojno prisutne u 100 zemalja – „vojno-industrijski kompleks sada je globalni fenomen”.
Na pojedinim mjestima Ali nepotrebno demonizira Ameriku (Roosevel je izmanipulirao seriju sporova s Japanom i izazvao sukob koji je uveo SAD u rat!), a poneke njegove opaske su neprimjerene i neukusne (povodom napada na australske turiste na Baliju napisao je – „klokanima se vratio bumerang”!). No uprkos povremene jednostranosti poanta je jasna: suvremeni američki imperijalizam majka je svih fundamentalizama, a islamski fundamentalizam tek je hladnoratovska nakaza koja se u novim okolnostima okrenula protiv svog stvoritelja. To imperijalističko naličje američkog „rata protiv terorizma” u osvit invazije Iraka bilo je već svima očito.
U tom smislu dijelovi knjige posvećeni „Kući islama” možda su i zanimljiviji – barem iz perspektive unificirane slike koju je „rat protiv terorizma” stvorio o islamu. Tariq Ali (uvjereni ateista, usput rečeno) žali što islam nikada nije imao svoju reformaciju, što nije prošao kroz čistilište renesanse i prosvjetiteljstva. To je zla kob islama. Ali islam nije monolitan već 1000 godina; još od podjele na sunite i šijite.
U drugoj polovici XX stoljeća islamske zemlje imale su svoju priliku za modernizaciju i demokratizaciju. No SAD su kao bedem protiv komunizma podržavale najreakcionarnije režime, često i vjerske fundamentaliste. Alijeva lista je neumoljiva: SAD su podržavale Muslimansko bratstvo protiv Nasera u Egiptu, Masjumi protiv Sukarna u Indoneziji, Džamat-e-Islami protiv Bhutta u Pakistanu, Osamu bin Ladena i prijatelje protiv sekularno-komunističkog Najibullaha u Afganistanu.
Kada je istočni blok pao Rambov fundamentalistički suborac, famozni „freedom fighter” iz „Ramba III”, ostao je kao proizvod hladnog rata dominantnom političkom snagom na prostoru islamskih zemalja. A kao takav, i novi prirodni neprijatelj Imperije i njenih naftnih i geopolitičkih interesa.
Je li to „sukob civilizacija” pita se Ali?
U vrijeme kada je objavljen „Sukob fundamentalizama” posttuđmanovska, demokratska vlada odbila je izdati vize pakistanskom world music sastavu „Rizwan Muazzam Qawwali”, jer ih je kao muslimane percipirala kao „sigurnosnu prijetnju”. Islamofobija inducirana islamističkim terorizmom bila je sveprisutna čak i u lijevo-liberalnom segmentu hrvatskog društva; čak i na tako banalnoj, malograđanskoj razini.
Da se Tariq Ali tada pojavio u kinu Europa ne bi ga se zalilo katranom i perjem kao u nacionalistička vremena, ali vjerojatno ne bi niti napunio kino Europu (a ponekom bi možda palo na pamet i da se Pakistancu provjeri viza). Možda zato Tariq Ali i nije zakasnio sa svojim zagrebačkim predavanjem; ali svakako jest zakasnio prijevod „Sukoba fundamentalizama”… Jer ovako od sve pameti svijeta, mi uvijek najbolje stojimo s naknadnom pameti.
