Opis
Oba su romana objavljena, «Dnevnik po novome kalendaru» 1980, a «Orden» 1981- pa se čini kao da su nastala u jednom dahu, u jednom piščevu vrlo plodnom razdoblju, pogotovo kad se zna da je i njegov dječji roman «Tajnoviti ponor» tiskan upravo tada. Međutim, nije tako: «Dnevnik» je bio je završen sredinom sedamdesetih, ali nije mogao pred čitatelje jer su se javili problemi oko njegova izdavanja. S obzirom na širi društveni kontekst, na još svježa zbivanja oko hrvatskog proljeća i na pojačanu ideološku rigidnost vlasti nije, naravno, neočekivano da su ti problemi potjecali iz ideološkog čitanja romana, a ne iz njegovih mogućih literarnih nedostataka.
Protagonist Cuićeva romana mladi slikar i pisac Antun Ančić, koji se nalazi u zatvoru, neposredno nakon rata, predmet je političkog i ideološkog preodgoja. Za njegovu ‘obradu’ zadužen je ‘šef’ na jednome mjestu u romanu poosobljen i imenovan kao “gospodin sudac A. Papić”. Budući da se autor u formalnom pogledu odlučio za dnevničku formu, a da dnevnik ispisuje slikar Ančić, to je i opisani svijet viđen Ančićevim očima i tumačen njegovom sviješću koja dakako nije beskonfliktna kao šefova; a osim toga, za razliku od ideološki i politički pravovjernog šefa koji ima odgovore na sve, on se “neprestance pita”, “propituje se o svačemu”, a “odgovora ne naslućuje”.
Za razliku od «Dnevnika po novome kalendaru» roman «Orden» imao je u početku puno lagodniji put. Čuić ga je napisao u “pet prvomajskih dana” (1981. godine), a objavljen je samo tri mjeseca nakon toga, iako je autor mislio, s obzirom na političku provokativnost sadržaja i na opće prilike u društvu, da će za taj rukopis teško naći izdavača. Odjek kod kritike (a valja imati na umu da su to uglavnom novinske kritike, u kojima nema dovoljno prostora za argumentaciju, i da su posrijedi kritičari različitih profila i mogućnosti) bio je raznolik. U najvećem je dijelu bio vrlo povoljan za pisca – od nedvosmislenih panegirika do umjerenijih ali jasno izrečenih pohvala – ali je bilo i mišljenja da je riječ o necjelovitom ostvarenju, o promašenom romanu, ili o “svojevrsnoj političkoj publicistici”.
