Opis
Već na prvi pogled na monografiju tvrdo ukoričenu velikog formata s crno bijelim fotografijama koje se protežu na 160 stranica, u prijelomu Zorana Jelače nakladnika Kadar 36, čitatelj/gledatelj susreće se s neobično mirnim, decentnim i skladnim fotografijama Stanka Abadžića.
Slike koje Stanko Abadžić odabire kao „svoje“ nastale su iz široke i bogate ponude grada Zagreba, grada još uvijek po mjeri čovjeka, koji premda raste administrativno i urbano, uravnotežio je nekako i sva ona mjesta i „naselja“, koja su osamdesetih godina 20. stoljeća nazivali i „spavaonice“. Svaki grad nabujao u 19. stoljeću, kao i Zagreb, dijelio je prostor na ulični – reprezentativni i dvorišni – intimni, dok ga nije modernizam pedesetih godina 20. stoljeća rasuo ignorirajući logiku podjele, stvarajući objekte i međuprostore, sve jednako javne i parkirne, koje je postmoderna (nakon 1975.) osudila kao otuđujuće, nastojeći vratiti logiku i humani smisao urbanizmu. O svemu tome svjedoči Stanko Abadžić kroz svoju pjesničku, lirsku i intimnu fotografiju posvećenu Zagrebu. Naglašavajući ritam grada, njegove mijene i različitosti, Abadžić kao da u svoje prirodno nijeme fotografske uratke priziva glazbu: od čiste tišine do buke.
Fotografije Stanka Abadžića apostrofiraju činjenicu da su fotografije objektivno kao i sve naslikane slike nijeme. Naglasak na tišini nalazi u fotografijama izmaglica na ulicama, jezerima, uz potoke i rijeku Savu. Tišina se vidi/čuje i na fotografijama sumraka, dok rominja kiša, sipi susnježica ili još dublje sve utihuje snijeg. Tišinu mirnog i skladnog ritma osjetit ćemo i za sunčanih dana uz parkirane bicikle, i siluete samaca ili zaljubljenih, čije se sjene isprepliću s okolnim. Često su to minijaturne, udaljene siluete, više kao svjedoci vlastite minornosti, neznatnosti u tišini prostranstva.
Ritam svjetla dugih sjena pojačava doživljaj prolaznosti, kako ljudskih života tako i gradskih ugođaja, njegove arhitekture, da ne kažem prolaznosti čitavih gradova i civilizacija. Sjene su fotografu bitne jednako kao i objekti koji ih proizvode, ako ne i bitnije. Jer sjene crtaju, deformiraju ili produhovljuju ljude i njihove artefakte poput umjetnički oblikovanih ograda od kovanog željeza, do onih ogoljelo funkcionalnih. Sve to stvara meki, romantični, tvrdi i čvrsti ili tek minimalizirani dojam kojim Stanko Abadžić gradi svoju fotografsku estetiku. Napokon izbor slika uzetih gradu iz grada i njihov izrez/kadar zaustavljen je prema unutrašnjem osjećaju fotografa. Taj osjećaj je uzbuđenje nad ljepotom fizičke stvarnosti okrunjene duhovom moći užitka gledanja, koju autor vrlo koncentrirano i sugestivno prenosi gledatelju fotografijom. I na mjestima grubih betonskih konstrukcija prolaza, stubišta, podvožnjaka, nadvožnjaka, podmostovlja, platoa, krovova i sličnih mjesta suvremene gradnje Stanko Abadžić vidi i bilježi fotogeničnosti nastale ritmom svjetla i sjena, grafizmom koji u ravnoj podlozi fotografije postaje prava grafička igra. Ako je tišinu ponegdje uz fotografske prizore noćne rasvjete, kandelabera i pokojeg osamljenika, probijala asocijacija na kakve starogradske melankolične pjesme, ovdje je to suvremena ozbiljna glazba koja je izbacila iz sebe „slike“ i melodiju, te čvrsto udara ritam, koji sugerira oporost i grubost betona. Samo sjene pritom omekšavaju dojam, dok red i vrsta ritmičke strogoće zaokružuje cjelinu.
Kad već glazbeno opisujemo ovaj izbor fotografija Zagreba Stanka Abadžića, onda zasigurno neka fina zagrebačka šansona struji pred fotografijama prizora Starčevićevog trga s pogledom na fontanu i Hotel Esplanade (danas Royal), ili kakva scena sa Zrinjevca ili parka na trgu Francuske republike (danas Franje Tuđmana).
Kako je autor putnik-fotograf proputovao i fotografirao mnoge gradove on posvuda traži uz izvornost i potvrdu humanosti, potvrdu svom doživljaju svijeta koji ljude čini ljudima. Jednako tako, kao u nekoj igri nadmetanja, oprobavanja ili samo zadivljenosti i sjećanja na velikane fotografije, nalazi poznate motive kakve je fotografirao Henri Cartier Bresson ili André Kertész, i brojni drugi autori, osobito kada su u pitanju stolice i stolovi ili objekti koji tvore grafički ritam fotografije. Komparirajući tako kroz jednake motive Zagreb i Pariz, povlađuje Zagrebu i dokazuje sebi i drugima da se jednaki motivi mogu naći posvuda i fotografirati na stotine različitih načina, dodajući im autorski pečat. „Klasičan motiv“ stolova i stolica, bez ljudi i konzumacije kojoj su namijenjeni, u promijenjenom prostoru sa sličnim estetskim učincima, intimni je izbor autorova svedočanstva o sličnostima urbanog života europskih gradova. A upravo to Zagrebu godi.
Stanko Abadžić otkio je Zagrepčanima dijelove grada koje možda ne poznaju, jer su atipični, i prije bi pomislili da pripadaju kakvoj američkoj periferiji iz filmova, a nalaze se negdje rubno. Posvjedočio je također da se u neuglednim kioscima mogu peči prave domaće i zagrebačke delicije: štrudli, bućnica, krumpiruša, burek, jer sve to piše na kiosku. Da je to dobro ispečeno vjerujemo fino odjevenom „gosponu“ koji si je pribavio nešto od ovih specijaliteta.
Kako se Zagreb našao u globalizacijskom „loncu“ tako su i ulice pune oglašivačke megalomanije. Ona se pretežno svodi na golema povećanja lica i tijela manekenki koje reklamiraju neki proizvod, te nadvisuju ili „proždiru“ svojom veličinom stvarne ljude. Tu postmodernu igru miješanja fotografirane ili slikane stvarnosti sa fizičkom stvarnošću, koja se u raznim vidovima javlja u fotografiji, prihvatio je Stanko Abadžić kroz humor, ironiju ili šalu. Tako „Barbika“, golemi majmun i neka sovulja-čovjek promatraju sitno biće-čovjeka kako strojno čisti snijeg. Opatice prolaze kraj golemih plastičnih usama koje „ih ljube“. Zimski i starinski odjevena opatica-pripravnica vodi dijete a pred njima na hladnoći razgolićena manekenka u donjem rublju. Dok muškarci na buvljaku prodaju časopise s golim ljepoticama, jedna ih takva gleda s plakata i poput goleme div-žene-svodilje nadzire ih u tom poslu. Grad je pun takovih apsurda i Stanko Abadžić ih na svoj fotografski način irionizira. Oglašivačkoj megalomaniji pridružila se posljednjih godina i slikarsko-ilustrativna megalomanija street-arta. Iako slikari vrlo znalački prenose na zidove originalne ilustracije kakve bajke, ili detalje reprodukcija poznatih slikarskih djela (na primjer Vlahe Bukovca), ili slikaju vlastiti rad, iluzionizam golemih likova izmiješan sa sve jadnijim i sitnijim ljudima podno njih, kako ih fotografira Stanko Abadžić, poništavaju vrijednost i cjelinu arhitekture, a o mjeri čovjeka da i ne govorimo.
Upravo tu kakofoniju fotografira Stanko Abadžić, kritizirajući fotografijom ludost i apsurd pretjerivanja u dimenzijama, koje slikama daju prednost pred stvarnošću. To je Zagreb 21. stoljeća, a fotograf taj svjetski trend u kojem Zagreb ponosno učestvuje, ublažuje humorom i okrijepljuje šalom, pa svako ozbiljnije prosuđivanje ovih ugođaja pada u vodu.
U lepezi od potpune tišine, preko starogradskih ugođaja, od posvudašnjim motivima europskih gradova, do novih ritmova betonskih zdanja, pa sve dalje do naslikanog i printanog iluzionizma koji poništava arhitekturu i finu igru vatrene kugle, o kojoj ovisi naš život, Sunca, sa svime što stoji i sve što se krećepred njegovim bijelim zrakama, a što je osnovni gradbeni elemenat umjetničkih fotografija Stanka Abadžića – sve je to Zagreb. I Baš toj i takvoj kugli, sukreatoru Abadžićevih fotografija, malom spomeniku Suncu u suvremenoj arhitekturi Glazbene akademije, fotograf daje posebno mjesto i komponira fotografiju izuzetnog crno-bijelog sklada i duhovnosti. Tražimo li naj-fotografiju, onda je to upravo ta.
I da zaključimo: ovaj kaleidoskop koji listamo kroz fotomonografiju Stanka Abadžića posvećenu Zagrebu gledamo s užitkom kakvu pruža pročišćena fotografska estetika nastala u potrazi autora za ljepotom jednostavnog, toplog i ljudskog (Branka Hlevnjak).
Djelo je potpisano od strane samog autora.
