Opis
Kazalište je zrcalo svakoga društva, a za programatski strogo određen i sistematiziran sustav NDH najveće nacionalno kazalište imalo je prosvjetiteljsku ulogu za promicanje poruka o novom preporodu hrvatske kulture, rekla je u razgovoru za Hinu Snježana Banović, kazališna redateljica i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti, koja je tu knjigu napisala proširivši svoj doktorat o društvenom i organizacijskom aspektu Hrvatskog državnog kazališta u Zagrebu od 1941. do 1945.
Osim na unutarnjem planu, gdje je pozornica zagrebačkog HNK bila mjesto s kojega su se slale poruke o novom etičkom poretku i političkim idejama Ante Pavelića, to kazalište imalo je zadaću promicati hrvatsku kulturu u inozemstvu kao zapadnjačku, blisku germanističkoj i talijanskoj.
Kulturna politika NDH nastojala je kroz česta kazališna gostovanja u zemljama Reicha i Italije, pokazati da je hrvatska kultura oduvijek bila njihov dio, te se na taj način što više izdvojiti iz konteksta balkanske i srpske regije, ustvrdila je Banović.
Kazališni i društveni život tadašnjeg Zagreba oslikan je i kroz niz nepoznatih sudbina ljudi zaposlenih u HNK, koji su se na različite načine snalazili u totalitarnom režimu, od poslušnika koji su se priklanjali totalitarnom režimu do onih koji su odlazili u partizane.
Dok se, zahvaljujući filmu Branka Ivande, zna kako je završila dječja glumačka zvijezda HNK Lea Deutsch, manje su poznate sudbine ostalih kazalištaraca koji su bili nepodobni za taj totalitarni režim. Banović je svoju knjigu posvetila upravo četvorici od njih, mladim glumcima Veljku Iliću, Vojku Kaviću, Radi Sladiću i Ivanu Štrku, koji su strijeljani zbog svojih uvjerenja.
Opisuje se, među ostalim, i kako je moguće da su, u kazalištu u kojemu su se prije svečanih izvedbi dizale ruke u nacistički pozdrav, najviše predstava imale dvije osobe srpske nacionalnosti, Bela Krleža i Dejan Dubajić, te objašnjava stvarna uloga tadašnjeg intendanta Dušana Žanka.
Kao jedan od razloga za pisanje knjige Banović navodi nedostatak znanstveno utemeljene literature o kazalištu u kontekstu NDH, s obzirom da su dosad, napomenula je, postojala tek djela o pojedincima ili određenim pojavama. Kaže kako je knjiga, koja ima više od 500 stranica i stotinjak fotografija, namijenjena studentima teatrologije, povijesti ili političkih znanosti, ali i svima onima koje zanima tematika kulturne politike i utjecaja politike na kulturu.
Tijekom tri godine istraživanja Banović je obišla mnoge arhive i fondova, od Hrvatskog državnog arhiva i Državnoga arhiva u Zagrebu do Zavoda za povijest hrvatskog kazališta HAZU te Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Proučila je brojne tekstove iz novina, časopisa, periodičnih književnih izdanja, glasila ustaških organizacija te ostavštine glumaca, redatelja i ostalog kazališnog osoblja kao i političku historiografiju o tom razdoblju.
Po riječima urednika knjige Velimira Viskovića, ta knjiga ne čita se samo kao vrijedan znanstveni prilog slabo istraženom području hrvatske kulturne i političke povijesti, već i kao impresivna rekonstrukcija tadašnjega društvenog života, jer prikazuje i sudbine istaknutih pojedinaca čije je doprinose potpuno zasjenilo kasnije ideološko uvrštavanje cjelokupne ustaške kulturne produkcije u područje nedostojno znanstvenoga proučavanja.
