Opis
Slavoj Žižek , za široku publiku jedan od najprivlačnijih, u teorijskim uvidima jedan od najpronicljivijih, za ukus mnogih i najskandalozniji suvremeni teoretičar, autor je impozantnog broja knjige, preveden na niže svjetske jezike.
U eksplozivnoj mješavini lakanovske psihoanalize i markističke tradicije, primjenjuju primjere iz pop kulture i visoke teorije kako bi rasvijetlili jedine druge, njegovi radnici koji svjedoče o činjenicama da su daleko radikalni od različitih postmodernih sofista Kant, Hegel i Marx, doista suvremeni.
Knjiga „Sublimni objekt ideologije“ Slavoja Žižeka spada u njegov rani teorijski opus i smatra se njegovom temeljnom teorijskom knjigom premda se kod pisaca poput Žižeka teško mogu provoditi stroge sadržajne ili razvojne distinkcije. Ono što organizira i identificira pojedinačne jedinice Žižekovog izrazito kumulativnog ponavljanja u pisanja jesu varijacije naslova ili smjenjivanje označitelja, dakle forme izraza, a ne unutrašnje forme sadržaja. Predmet Žižekovih analiza su ideološki diskursi u najširem smislu pojma, koji obuhvaća znanost, filozofiju, politiku i pop-kulturne oblike svakodnevice, uključujući viceve i tehničke artefakte, sve propušteno kroz diskurzivni stroj koji je odavno postao prepoznatljiv zaštitni znak, „žižekovska analiza“. Takav kakav jest, Žižekov tekst nužno dovodi pred frustrirajuću dilemu: on provocira potrebu za nekom vrstom objašnjenja koja se ne može zadovoljiti a da ne bude iznevjeren misaoni nivo njezinog zahtijeva. Nelagoda je utoliko veća što upravo ova Žižekova knjiga predstavlja, po općem slaganju, njegov najtemeljniji teorijski rad, koji je s jedne strane najavio prelomni teorijski događaj u širem kontekstu suvremene kontinentalne i transkontinentalne filozofske i kulturno-teorijske produkcije; s druge strane, ova knjiga predstavlja i neku vrstu međaša unutar samog Žižekovog opusa, prema kojemu se danas može i mora mjeriti Žižekov doprinos teorijsko-političkom programu filozofije koji je sam postavio.
Utoliko, sama činjenica da je prijevod ove Žižekove knjige na hrvatski jezik u koprodukciji Arkzina iz Zagreba i Društva za teorijsku psihoanalizu iz Sarajeva, objavljen punih trinaest godina nakon prvog, engleskog izdanja iz 1989. kod Versoa, nije po sebi nedostatak. Naprotiv, ta Žižekova knjiga, koja je dugo ostala nerecipirana i ignorirana u post-jugoslavenskim teoretičarskim krugovima, tek sada dolazi do svoga punog značenja. Nedostatak ovoga izdanja sastoji se u nečem manjem, ali presudnijem za noviju publiku: ono ne sadrži prateći uvodni tekst engleskog izdanja, iz pera Ernesta Laclaua, urednika biblioteke „Phronesis“ i jednog od vodećih političkih filozofa današnjice; u tome kratkom tekstu ocrtan je iz najmjerodavnijeg ugla kontekst pojave ove Žižekove knjige i njezino značenje u svome teorijskom polju. Bez toga orijentira, ovo Arkzinovo izdanje sa retro-dizajnom pluta na ideološkom višku koji danas tvori Žižekov status kultnog svjetskog autora: kvazi-pergamentni uvez s trećom, preklopnom stranicom, dva istovjetna hrpta i dvije gotovo istovjetne vanjske stranice, s anagramom „Ž“ na epifanički zlatastom kružnom polju pred tamnom galerijom onirički nejasnih likova, ponavljanje istih visuelnih i tekstualnih sekvenci uzduž i poprijeko, čitanje unaprijed i unatrag. Kao bombonijera-Biblija, Hazarski rečnik ili neka druga slatka tajna postmoderne.
