Opis
Stolačka čaršija stara je sakralna jezgra Stolačke doline i mreže naselja na brdskim padinama i uzvisinama oko nje. Izgrađena čaršija plod je ljudskog nastojanja da, u uzajamnosti s Vječnošću, svaki dan pronađe odgovor na važna životna pitanja. Tako je nastala cjelina sakralne arhitekture koja „istječe“ iz nevidljivog središta dna doline, ali i koja se usmjerava prema njemu kao principu sveg postojanja. Iza toga sakralnog graditeljstva sakralni je nauk – to dvoje odražava i usmjerava tradicijski način života, koji obuhvaća svaki ljudski trenutak nastojanja da se čovjek pronađe ili ozbilji u svojoj najvišoj mogućnosti.
Mahmutćehajić raščlanjuje tu cjelinu da bi pokazao njezine glavne sadržaje kroz devetnaest poglavlja knjige: Philosophia perennis, Vrt, Grad, Mihrab, Slijeva nadesno, Poziv, Čas, Gost, Trg, Knjiga, „Uči!“, Vaga, Kuća, Vrata i prozori, Labirint, Vala i brdo, Zemlja i nebo, Drvo, Zaborav i sjećanje, Zaslov. Slijedi devetnaest fotografija i crteža Stolačke čaršije. U dijelu knjige s naslovom „Post Scriptum: Moje razvaline“ nalazi se autobiografski esej u kojem su dojmovi i tumačenja o razaranju Stoca od kraja devetnaestog do kraja dvadesetog stoljeća.
Devedesetih godina dvadesetog stoljeća, tijekom rata u Bosni, Stolačka čaršija razorena je do temelja; prema autorovim tumačenjima, to razaranje je kulminacija dugotrajnih procesa.
“Nitko nije pozvaniji od Rusmira Mahmutćehajića da ovo znanje predoči suvremenom tražiocu. Znanstvenik, državnik, javni djelatnik i bogotražitelj, on je najumniji pripadnik onog bosanskog naraštaja što se vratio tradiciji – kako sam veli, “‘prethodećoj zamisli’ koja nosi i nadahnjuje cijeli život nekog naroda”. Njegov je povratak traženje za izgubljenim središtem koje su zapriječile moderne ideologije.
Autor nas podsjeća da je uništenje stolačke čaršije, svih stolačkih džamija i oko 2.000 gradskih kuća, kao i protjerivanje sveukupnog muslimanskog stanovništva, sve sa strane velikohrvatskih nacionalista 1993. godine, tek Valpurgina noć jednog procesa što u kontinuitetu traje od kraja devetnaestog stoljeća – od rušenja velikog dijela stolačke tvrđave i Veli-Dedine džamije, te presijecanja puta kroz groblja sa stećcima na Radimlji i Gorici. Svaki je novi režim, u ime “progresa” i borbe protiv “mračne prošlosti”, razvaljivao nove javne zgrade, sahat-kule i mektebe.
Ne samo to. Autor nas podsjeća da su u vremenima smutnji i nesigurnosti stradavale i knjige; da su ukopavane u groblja za Velike istočne krize 1875. -1878. i austro-ugarske okupacije, pri uspostavljanju Kraljevine SHS, te za vrijeme Drugoga svjetskog rata i početka komunističke vlasti. Dakako, stradavali su i ljudi”. (Ivo Banac)
