Opis
Ako se razmotre pisani tragovi bosanskoga jezika od njihovoga prvoga sačuvanog javljanja, čini se da su davni sudionici razgovora u njemu bili bliži Počelu od njihovih sadašnjih nasljednika. To je ustvrdljivo uvidima u zapise od Povelje bana Kulina preko bosanskih evanđelja, pa do usmenoga pjesništva zapisanog u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. A pripadanje narodu ne sprečava nikog da, i pored preovlađujućih pitanja i odgovora o svrsi svijeta i čovjeka, bude blizak Počelu.
Ta bliskost postiže se otvaranjem prema Prvom i Posljednjem i uzlaženjem od jedne do druge razine postojanja. Takva pojedinačna uzlaženja moguće je nalaziti u posvjedočenim životima pojedinaca ili u zapisima njihovih govorenja. S obzirom na to da pjesništvo svjedoči i slaženje prema ništosti i uzlaženje prema Počelu, istraživanja o tome u bosanskome naslijeđu ne mogu zaobići Mehmeda Aliju Dizdara, koji je svoje pjesničko djelo potpisivao kao Mak Dizdar. Dizdareve knjige pjesama, uključujući i “Kamenoga spavača”, nastale su u dobu u kojem preovlađuje zanemarivanje Počela u traganju za odgovorima na pitanja o svrsi svijeta i čovjeka.
Ovdje je dano istraživanje mogućih veza Dizdarevoga pjesničkoga govora s naukom o dugu ili s obzorjima starih znanja i ljubavi. A učitelji i učenici tih starih vjerovanja nikad o njima nisu govorili kao o «svojim istinama». Oni su pripadali njima onako kako čovjek pripada svome jeziku.
