Opis
Služeći se iskustvima proisteklim iz vlastitog odgoja Tagore nam pokušava objasniti koji su sve elementi neophodni cjelovitom razvoju čovjeka. Pri tome zaključuje kako se ne bismo smjeli zaustaviti na intelektualnom aspektu njegovog problema, već obratiti pozornost i na naš smisao za estetsko, te na vlastitu kreativnost. Potraga za znanjem i psihičkom aktivnošću u odgovarajućem okruženju bili su nerazdruživi dio procesa. Po njegovom su mišljenju sloboda i stvaralaštvo povezani, jedno uvjetuje drugo. Što više ljudi stigne ponad ograničenja svoje životinjske prirode, to smo svi skupa bliži humanizmu, slobodi i jedinstvu. Jedino ovakva potraga daje značaj bivanju, a obrazovanje je sredstvo uobličavanja smislenog života. Time su ciljevi osobe i oni društva odista postali gotovo pa istovjetni.
Rabindranath Tagore je poznat i kao Robi Thakur, te Gurudev, što znači Bog-Učitelj. Rođen je u Kalkuti, u Bengalu, pokrajini kolonijalne Indije. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1913.
Možda bi bilo najbolje da odmah objasnim kako tema ove knjige nije bila tretirana filozofski, niti joj se pristupilo sa znanstvene točke gledišta. Pisac je odrastao u porodici u kojoj su Upanišade bivale korištene za svakodnevna obožavanja; pa je pred sobom imao primjer svojega oca, koji je proživio život u bliskom, kontaktu sa Bogom, mada nije zanemarivao svoje dužnosti prema svijetu, ili dopuštao iščezavanje svojeg iskrenog zanimanja za ljudska zbivanja. Stoga će zahvaljujući ovim bilješkama, možemo se nadati, zapadnim Čitateljima biti omogućeno stići u kontakt sa drevnim duhom Indije, onakvim kakav se razotkriva u našim svetim spisima i manifestira u životu kakvog danas vodimo.
Velike ljudske izreke ne bi trebalo suditi po slovu, već prema duhu – duhu koji se razotkriva kroz vlastiti povijesni razvoj. Pravo značenje kršćanstva spoznajemo promatrajući njegovo ponašanje u sadašnjem trenutku -ma koliko različito ono bilo, čak i u važnijim odlikama, od kršćanstva ranijih razdoblja.
Zapadnjački znanstvenici po svemu sudeći velikim indijskim religioznim tekstovima pridaju jedino retrospektivni i arheološki značaj; ali su nama dragocjeni, i ne možemo prestati pomišljati kako oni, klasificirajući ih, gube njihov smisao – izlažu tek mumificirane misli i težnje čovječanstva, sačuvane za sva vremena u celofanu erudicije.
