Opis
Predrag Lucić, splitski novinar, književnik i urednik najpoznatiji je po satirično- -parodijskoj poeziji koja je bila zaštitni znak Ferala, a nakon Ferala i dalje ostaje zaštitni znak zdravog razuma. Većina tih feralovskih izdanja, pa još ponešto pride, sakupljena je u Lucićevoj novoj knjizi: jogunastoj čitanci “Sun Tzu na prozorčiću” koja se humorom i bistrom misli opire zaglupljivanju i retrogradiranju vjerskog uznesenja i kapitalističkog proširenja, odnosno blaženom neznanju i stanju sretno prevarenih.
Lucić je isprdio (da se poslužimo dalmatinštinom) čitav niz političkih i crkvenih obmanjivanja kojima je isključiva svrha osujećivanje zbiljskog razumijevanja stvari, i utoliko njegove pjesme (i pripadajuća im pitanja za interpretaciju, koja je također autor osmislio) postaju relevantna građa za udžbenike logike, ne samo čitanke. (Nives Franić)
Za ovu Lucićevu knjigu bolja vremena još neće doći. Bolja vremena neće doći ne samo zato što je moderno doba, svodeći parodiju na semiotički i pragmatički sklop komike i smijeha, te estetički devalvirajući jedno i drugo, proizvelo negativan sud o njoj i zatamnilo njezinu metaliterarnu i kritičku funkciju, te je svrstalo u književnu “drugu ligu”, već, prije svega, zato što je Lucić bio na drugoj strani dok su elitni intelektualci i običan svijet svaki zločin i svaku bruku vlastite strane pravdali stvaranjem države.
Za Lucića, po znanom modelu priznavanja zasluga, nema olakotnih okolnosti ni sada kad se slika o lažima, o konformizmu i pokvarenosti elitne inteligencije mora naknadno popravljati najrazličitijim premošćenjima i prečicama smišljenim da posluže za upristojavanje životne svakodnevice. Lucić nije gurnuo glavu u pijesak kad masa intelektualaca jeste. On je parodirao i nastavlja da parodira tekstove, izjave i živih ljudi, onih koje vidi na televiziji i sreće na ulici, okrećući tako latinsku riječ “De mortuis nil nisi bene u De vivis nil nisi male”. O živima ništa drugo do najgore! U konformističkim vremenima ulizička je maksima “De vivis nil nisi bene”. (Sinan Gudžević)
Kao nadareni Homo ludens, majstor karnevala ili pak uspješni remiks-maker, Lucić razobličava ovdašnje nacionalno i vjersko bjesnilo; primitivizam, udvornički mentalitet, konvertitstvo, glupost, lopovluk i bezobzirnost vladajućeg političkog i intelektualnog šljama. S jedne strane, Lucićeva se pjesmarica može čitati kao kronika hrvatskoga besmisla, odnosno kao naglavce okrenuta hrvatska laž ili pak novouspostavljena povijesna istina; a s druge, kao odlična književna satira, čije se razumijevanje, čini mi se, ne iscrpljuje samo u sadašnjem vremenu. (Katarina Luketić)
