Opis
Nakon sloma političkih ideja koje su iznikle iz revolucionarnog gibanja 1848./49., u zemljama Habsburške Monarhije uveden je režim neoapsolutizma. U njegovu desetogodišnjem razdoblju mogu se pronaći začeci pravaške ideologije. Ante Starčević i Eugen Kvaternik, razočarani slomom Revolucije i njezinih ideja o nacionalnim i građanskim slobodama, utemeljuju pravaštvo kao novu hrvatsku nacionalnointegracijsku i političku ideologiju. Izgrađujući pravašku ideologiju, njezini se utemeljitelji u promišljanju hrvatske državnopravne predaje nadahnjuju liberalnim zasadama Francuske revolucije. Obojica su nedvojbeno kao svoj krajnji cilj isticala uspostavu hrvatske države. Tijekom zasjedanja hrvatskoga Sabora 1861. stvara se jezgra Stranke prava i njezinih budućih inačica. Predstavke obnovljene Riječke županije, koje je prihvatila njezina skupština, a sastavio A. Starčević, veliki bilježnik Riječke županije, daju novoj stranci prva programska načela. Sva su ona sadržana u temeljnoj Starčevićevoj misli da je Kraljevina Hrvatska “od svake deržave potpuno nezavisna”.
