Opis
Pavličić, Pavao, hrvatski književnik, književni znanstvenik, scenarist i prevoditelj (Vukovar, 16. VIII. 1946). Studij komparativne književnosti i talijanskog jezika završio 1969. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1974. i doktorirao temom iz područja metrike. Od 1970. zaposlen je na Odsjeku za komparativnu književnost, gdje je od 1985. redoviti profesor, a od 2017. profesor emeritus. Od 1997. redoviti je član HAZU. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2015).
Pavličić je u književnost ušao s naraštajem tzv. fantastičara. Naslovna priča prve knjige kratkih priča Lađa od vode (1972) može se pročitati i kao programatski tekst naraštaja. U kratkim pričama Dobri duh Zagreba (1976) donekle je napustio fantastiku i otkrio zanimanje za kriminalistički žanr. Književna ga je kritika od tada počela doživljavati isključivo kao pisca kriminalističkih romana, premda se iz njegova bogatoga proznog opusa, što ga čini stotinjak naslova, može izdvojiti manji broj romana napisanih u toj žanrovskoj tradiciji (Plava ruža, 1977; Stroj za maglu, 1978; Umjetni orao, 1979; Press, 1980; Pjesma za rastanak, 1982; Rakova djeca, 1988; Mrtva voda, 2003; Krvnik u kući, 2004; Zmijska serenada, 2005; Žive igračke, 2009; Krvna veza, 2014; Crveno pile, 2014; Tajno ime, 2015; Tri petka u travnju, 2015; Hladna fronta, 2016; Štićena osoba, 2019). U ostalim romanima, od Večernjeg akta (1981) do Muzeja revolucije (2013) i Bakrenih sova (2018), Pavličić prepleće nekoliko žanrovskih tradicija. U knjizi novela Kako preživjeti mladost (1997), tematizirajući vlastite literarne početke, poseže za elementima fantastičnoga. Neovisno o prevladavajućoj žanrovskoj jezgri pojedine njegove proze, uvijek je vidljiva autorova briga za čitatelja. Ona je posebno tematizirana u knjizi Rukoljub (1995), pismima upućenima slavnim ženama iz kulturnog života ili junakinjama poznatih književnih djela. Svijest o prijmu teksta razlog je zbog kojega Pavličić kroz svoju zanimljivu priču redovito progovara o velikim književnim temama: pitanju umjetničke originalnosti i autorstva (Večernji akt), pitanju odnosa umjetnosti i zbilje (Krasopis, 1987; Koraljna vrata, 1990; Pokora, 1998), dobra i zla (Koraljna vrata, Škola pisanja, 1994), umjetnosti i smrti (Diksilend, 1995) te zaborava i pamćenja (Nevidljivo pismo, 1993; Zaborav, 1996). U 1990-ima Pavličić je u svoje pismo uveo i snažnije autobiografske trenutke (Šapudl, 1995; Kruh i mast, 1996; Vodič po Vukovaru, 1997; Bilo pa prošlo: autobiografski zapisi, 2011; Narodno veselje, 2013). Oni nisu novost u njegovu pripovijedanju, potječu iz prvih priča, objavljenih 1968 (Suncokret i Dar govora), memoarskoga zapisa Dunav (1983) i romana Trg slobode (1986).
U nekim je fazama Pavličićev pripovjedački rad bio tijesno povezan s njegovim znanstvenim istraživanjima pojedinih književnih žanrova (Sve što znam o krimiću, 1990). Isti tematski krug najsnažnije je do izražaja došao u romanu Koraljna vrata, napisanome u vrijeme kada se intenzivno bavio proučavanjem Gundulićeva Osmana. Njegove knjige s područja znanosti o književnosti pokrivaju tri područja: književnu genologiju, stariju hrvatsku književnost i metričku problematiku (Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, 1979; Književna genologija, 1983; Stih u drami & drama u stihu, 1985; Sedam interpretacija, 1986; Poetika manirizma, 1988; Stih i značenje, 1993; Barokni stih u Dubrovniku, 1995; Moderna hrvatska lirika, 1999; Hrvatski dramski stih, 2000; Barokni pakao, 2003; Mala tipologija moderne hrvatske lirike, 2008; Moderna alegorija, 2014; Uvod u Marinkovićevu prozu, 2014; Nav i raj: studija o Nazorovoj epici, 2018).
Pavličić je i autor nekoliko vrlo zapaženih knjiga feljtona te romana za djecu (npr. Trojica u Trnju, 1984). Istaknuo se i kao filmski scenarist, prilagođavajući vlastita djela ili pišući originalne scenarije. Uglavnom je surađivao sa Zoranom Tadićem, tvoreći jedinstveni redateljsko-scenaristički »tandem« u hrvatskom filmu (Ritam zločina, 1981; Treći ključ, 1983; San o ruži, 1986; Orao, 1990; Treća žena, 1997). Prevodi s talijanskoga (Italo Calvino).
