Opis
Kolikogod zalazila u budućnost, Hercegovina još ne može ostaviti prošlost iza sebe. Ona ju peče, boli, pita zar je baš tako moralo biti? Provlači se ta nit kroz čitav ovaj roman objelodanjen čak 75 godina nakon što je naoko završio Drugi svjetski rat. Nije ni čudo. Taj rat pozobao je svakog 10-og Hrvata Hercegovca, a posebno se žestoko bio okomio na Široki Brijeg. Govori o tomu i 330 što većih, što manjih masovnih grobnica i stratišta koje su jugokomunisti ostavili iza sebe za onih nekoliko dana koliko im je trebalo da ga pregaze i da se obruše na Mostar.
Iz takvoga kraja i s takvim teretom na leđima potječe Matiša Herceg, glavni junak romana. Imao je 6 sinova i svih je 6 palo u borbi za domovinu Hrvatsku, neki u domobranima, neki u ustašama. A on je s obitelji za vrijeme tzv. Pete neprijateljske ofenzive spasio od smrti jednu partizansku liječnicu i dvojicu partizana, tifusara, koji su kasnije postali visoki časnici nesretne jugoslavenske armije. Pri tom spašavanju Nijemci su Matiši strijeljali nevjestu, a on je za dlaku izbjegao njezinu sudbinu. Zbog svega toga jugoslavenske su ga vlasti nagradile visokim odlikovanjima. Držeći da i na toj drugoj strani ima ljudi, krenuo je baš na Badnjak tražiti kosti svoga sina Stanka koji je ubijen u Krnjaku. I prevario se glede ljudskosti.
Radnju koja nam se odvija pred očima Kovačić je oblikovao, moglo bi se reći, na filmski način, i to onaj akcijski. Događaj rađa događaj, ne da čitatelju odahnuti. Čovjek uranja u tu prošlu stvarnost, pita se pa kako smo uopće mogli ostati na ovom našem ozemlju? Sva sila zla sručila se na nas. Na ta pitanja možemo odgovoriti samo ako smo s Bogom. To čak počinju nazrijevati i oni kojima do Boga uopće nije bilo stalo. Takvoga u romanu predstavlja zloglasni Muja Ćišić iz onih poratnih vremena. Jednoga je dana slomljen došao Matišinu unuku, liječniku Ivanu, i ispripovjedio mu što se zbivalo s Matišom kada je dospio u Ćelovinu. Muju su njegovi odbacili, oni za koje je obavio mnogo prljavih poslova. Tada je shvatio da se treba pokajati i ispripovjediti istinu.
Na istini je sazdan i čitav ovaj roman. Sve što se događa, dogodilo se ili Matiši ili nekom drugom Hrvatu. Namjera romanopisca je bila stvoriti tip hrvatskog hercegovačkog čovjeka iz tih teških vremena i nagnati nas na razmišljanje. Zbog toga, za razliku od nekih drugih, donosi i stvarna imena i prezimena osoba te njihovo tadašnje ponašanje. Ne rukovodi se onom da još nije vrijeme, da dotični imaju djecu… Kovačić zna da je to samo opravdavanje zla i njegov način da ostane netaknuto u budućnosti. Živi zločinci iz toga doba trebaju se pokajati, a nasljednici im se trebaju odreći njihova zla. Samo to je prava karta za budućnost.
Recimo još koju kakav je zapravo taj Matiša. Odrastao je na Širokom Brijegu, uz fratre koji su ga naučili ne samo slova, nego i ispravnom stavu. Zbog toga i jest spašavao one partizane, dok su njihovi nasljednici njemu postavili smrtonosnu zamku čim su čuli da mu je želja samo iskopati kosti sina Stanka, dostojno ih pokopati u obiteljski grob i ništa više. Bio bi to korak prema pomirbi jedne i druge strane. Ali oni je nisu htjeli. Sva povijest počinje od njih, oni sa suprotne strane samo su otpad te im se ni za ime ne smije znati, kamoli ih dostojno pokopati.
Nije Matiša sam na svom križnom putu. Uz smrtnu opasnost ima pojedinaca koji mu pomažu tijekom traganja za sinovljevim kostima, otkrivajući sami što se njima dogodilo. Jednostavno bjesnilo zla svugdje gdje mu se nije dopustilo da zacarevuje.
Očito je da roman treba pročitati. I razmišljati o njemu. Dobro pobjeđuje zlo, unatoč svemu.
