Nenad Vekarić: Vlastela grada Dubovnika (1-5)

Opis

• “Dubrovački vlasteoski krug najdugotrajnija je artikulirana društvena skupina nastala na hrvatskom tlu. U desetak stoljeća, od njezinih vremenski točno neutvrđenih začetaka nakon pada Epidaura, preko prvih pisanih spomena u 11. stoljeću, formalnog završetka početkom 19. stoljeća i tragova koji još i danas postoje, ta je društvena skupina ostvarila impozantne rezultate. Stvorila je na malom prostoru i pri malom broju stanovniku iznimnu koncentraciju značajnih ljudi, uglednih državnika i diplomata, znanstvenika i umjetnika. Ti ljudi ustoličili su i održali najdugotrajniju slobodnu državu na današnjem prostoru Hrvatske. Iskoristili položaj i šansu koju im je “ponudila povijest”, stekli bogatstvo, uspostavili unutrašnju koheziju i stabilnu državnu organizaciju, “osvojili” slobodu i odigrali na svjetskoj pozornici ulogu daleko značajniju od one koja bi proistjecala iz veličine ili broja. Postigli su stupanj društveno-ekonomskog razvoja koji je visoko stršao na Balkanskom poluotoku, ostavivši iza sebe na stotine umjetničkih djela, pravnih spomenika i – danas vidljiv, prepoznatljiv, u svijetu znan, na stijeni u zidinama izrezbaren – grad Dubrovnik.”
  Ovim riječima završava prva knjiga Nenada Vekarića Vlastela grada Dubrovnika, koja je ovih dana tiskana u izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, kao 17 knjiga (i već 22. svezak) u seriji Prilozi povijesti stanovništva Dubrovnika i okolice. Ovo je prva knjiga u nizu koji će uslijediti, a nosi podnaslov Korijeni, struktura i razvoj dubrovačkog plemstva.
  U prvom poglavlju (“Korijeni dubrovačkog plemstva”) autor analizira razvojne faze dubrovačkog nobiliteta, njegovo podrijetlo i prezimena. Posebna pažnja posvećuje se teritorijalnom širenju, koje je dalo impuls dubrovačkom plemstvu, zatvaranju vijeća 1332. koje je konačno definiralo vlasteoski krug. Nakon propasti Epidaura, smatra Vekarić, novo središte, Dubrovnik, “vjerojatno je bilo mješavina (romanskih?, ilirskih?) starosjedilaca i epidauritanskih Romana. No, u rasponu od nekoliko sljedećih stoljeća, okružen slavenskim zaleđem, Dubrovnik je bio konstantno izložen tihim, spontanim migracijama, koje su mijenjale etničku sliku grada. Od 11. do 13. stoljeća isprepliću se romanski i slavenski elementi, stvara se zapravo jedan vid, romansko-slavenske simbioze. Kako vrijeme odmiče, romanstvo uzmiče, a slavenstvo postaje sve dominantnije.” U drugoj polovici 13. stoljeća proces slavizacije je već prelomljen, a u 14. stoljeću, nakon kuge 1348. godine i nagle velike migracije iz zaleđa, završen. Romansko i slavensko prožimanje autor posebno analizira na vlasteoskim prezimenima, ispravljajući pritom i pogrešnu uporabu nekih vlasteoskih prezimena (primjerice Crijević, Đorđić).
  Funkcioniranje vlastele ostvarivalo se istodobno kroz nekoliko razina (organizacijskih oblika), uvjetovanih rodbinskom vezom (obitelj, casata, rod), zajedničkim življenjem (kućanstvo) i staleškim okruženjem (klan). Na stabilnost tih organizacijskih oblika utjecali su običaji i moralne norme, a na njihovo “treperenje” demografska, gospodarska i politička kretanja. Te probleme autor analizira u drugom poglavlju svoje knjige (“Struktura vlasteoskog staleža”). Vekarić također procjenjuje i veličinu vlasteoskog kruga. Smatra da je u trenutku zatvaranja vijeća 1332. godine plemićki status priznat velikom dijelu dubrovačkog stanovništva (preko 1600 osoba). Godine 1500. dubrovačkom je plemstvu pripadalo nešto manje od 2.000 stanovnika, a nakon toga je broj kontnuirano padao sve do pada Dubrovačke Republike kad je svega nešto više od 300 ljudi pripadalo plemićkom krugu.
  U posljednjem poglavlju analizira se povijest dubrovačke vlastele u kontekstu dubrovačke povijesti kroz polustoljetne intervale.
  Rad je popraćen brojnim tabličnim i grafičkim prikazima u kojima se analiziraju razni demografski pokazatelji (veličina vlasteoskog kruga i broj casata po polustoljetnim intervalima, rodnost i smrtnost, mjesečne distribucije začeća, rođenja, vjenčanja i smrti, doživljena dob dubrovačkih knezova, ženidbena dob, unakrsne ženidbe, dobna i spolna struktura), identificira i kvantificira klanovska struktura i odnos snaga u polustoljetnim intervalima od 1300. do 1800. godine.

  – U izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku tiskana je knjiga Nenada Vekarića, Vlastela grada Dubrovnika, svezak 2. Nakon prošlogodišnjeg izdanja prvog sveska  u kojem se analizirao vlasteoski stalež u cjelini, drugi svezak leksikografskog je tipa. Sadrži povijest pojedinih vlasteoskih rodova od slova A do L, dok su preostali rodovi od M do Z predviđeni za tisak u trećem svesku koji će biti objavljen do kraja ove godine.
  Knjiga prati povijest vlasteoskih rodova i njihovih pučkih ogranaka. Svaka natuknica sadrži osnovne podatke o prezimenu roda, promjenama prezimena i nadimcima, legendu o podrijetlu, najstarije pronađene arhivske spomene roda, genealoški razvoj, vrijeme utrnuća i utvrđene migracije. Uz naznačene, genealoški bitne podatke, u tekstu se navode i pronađene obavijesti o članovima koji su obnašali kneževu funkciju, sudjelovali u diplomatskim aktivnostima, razni zapisi iz sudskih postupaka, oporuka i drugih vrela za koje se ocijenilo da su iz bilo kojih razloga zanimljivi, te klanovska pripadnost roda i pojedinih njegovih casata.
  Genealoški razvoj roda prati se kroz razvoj casata. Taj razvoj shematski je prikazan u popratnim tablicama, a kod većih rodova grafikonima se prikazuje kretanje broja casata (do uključivo 1900. godine). Tablice casata zapravo su skraćene genealogije koje obuhvaćaju samo oženjene pripadnike roda, a preciziraju stanje u polustoljetnim intervalima. U tablice su uneseni i podaci o pretpostavljenoj klanovskoj pripadnosti, te udio u podjeli zemlje na novim stečevinama (Pelješac, brdski dijelovi Astareje, Dubrovačko primorje, Konavle). Knjiga je, također, popraćena interesantnim fotografijama članova vlasteoskih obitelji.
  Brojni istraživači dubrovačke povijesti u svom su se radu često suočavali s nepremostivim problemom – kako identificirati pojedinog dubrovačkog vlastelina. Mali broj prezimena, a veliki broj istoimenih osoba često je činio nemogućim preciznu identifikaciju osobe, a pogotovo njezino smještanje u rodovski kontekst, utvrđivanje veza s ostalim pripadnicima istoga roda. Nerijetko su zbog toga pojedine osobe u literaturi bile krivo identificirane. S ovom knjigom mnogi likovi iz dubrovačke povijesti bivaju “oživotvoreni”, egzaktno identificirani, a to je prvi i važan korak da bi se i njihova djelatnost mogla uspješno objasniti. No, to je samo jedan doprinos ove knjige. Ona, bogatstvom informacija i sređenom sistematizacijom rodova, omogućava jasnu spoznaju pojedinih rodova, njihova razvoja i vlasteoskog staleža u cjelini.

  – U izdanju Zavoda za povijesne znanosti izašao je treći svezak knjige Nenada Vekarića, Vlastela grada Dubrovnika koji sadrži povijest pojedinih vlasteoskih rodova i njihovih pučkih ogranaka od slova M do Z.
  U knjizi svaki vlasteoski rod ima svoju natuknicu koja sadrži podatke o prezimenu roda, promjenama prezimena i nadimcima, legendu o podrijetlu, spomene roda u arhivskim dokumentima, genealoški razvoj, migracije i vrijeme utrnuća. Tako su u ovom svesku obrađeni poznati vlasteoski rodovi poput Gučetića, Getaldića, Menčetića, Pucića, Ranjina, Đamanjića, Rastića i Sorkočevića, ali i mnogi Dubrovčanima danas nepoznati izumrli rodovi, ne manje važni u najranijoj povijesti Dubrovnika. Navode se i podaci o istaknutim članovima koji su obnašali važne državničke funkcije, koji su bili knezovi, poklisari i slično. Autor je naveo i zapise iz sudskih postupaka, oporuka i niza drugih vrela sačuvanih mahom u Državnom arhivu u Dubrovniku. Također je naznačena klanovska pripadnost roda i pojedinih casata. Svaka natuknica je popraćena tabličnim prikazom casata u polustoljetnim intervalima (do uključivo 1900. godine), faksimilima arhivskih dokumenata, prikazom grbova te, sačuvanim portretima i fotografijama vlastele. Natuknice su upotpunjene iscrpnim bilješkama i uputnicama na literaturu. U posebnim poglavljima su navedeni vlasteoski rodovi koji nisu konzumirali plemićke povlastice i pučani s vlasteoskim prezimenima.
  Izuzetnom metodološkom sustavnošću i kronološkom potpunošću ova knjiga daje saznanja o funkcioniranju vlasteoskog staleža, a time i grada Dubrovnika. Treći svezak knjige Vlastela grada Dubrovnika nezaobilazno je djelo za sve koje zanima povijest vlasteoskog kruga i pojedinaca koji su pripadali tom krugu.

  – Knjiga 4. sadrži 161 biografiju. Obrađeno je najviše članova iz vlasteoskih rodova Bona-Bunić (39), Caboga-Kabužić (18) i Cerva-Črijević (17), a tu su i biografije Bobaljevića, Palmotića (kao ogranka roda Balislava), Držića, Basiljevića, Beneša, Budačića, Binčulića, Bundića, Boždarevića, Buća, Krusića, te po jedna biografija Bocinolo-Bočinčić i danas malo poznatog roda Cluno-Cavernigo. Uz biografije poznatih povijesnih ličnosti (Marin Bobaljević, Marojica Kabužić, Jaketa Palmotić, Nikolica Bunić i dr.), istaknutih dubrovačkih književnika (Ilija Črijević, Marin Držić, Sabo Bobaljević, Junije Palmotić, Ivan Bunić-Vučić i dr.), povjesničara (Ludovik Črijević-Tuberon, Serafin-Marija Črijević), važnih poklisara i crkvenih dostojanstvenika, u knjizi se nalaze i biografije urotnika, a mjesto je našla i “fatalna žena” Marija-Ana Bosdari zbog koje je 1695. godine ranjen dramatičar i prevodilac Ivan Šiškov Gundulić, a u koju je bio zaljubljen Nikola-Marija Giorgi i zbog neuzvraćene ljubavi, zaredio se, i ostavio za sobom velik književni opus (Ignacio Đurđević). Obrađene su i dvije književnice iz Manfredonije, Speranza-Vittoria i Giulia Bona, koje su vjerojatno bile dubrovačkog podrijetla, ali to još uvijek nije nedvojbeno