Opis
“Vuksanović svoje hrabro dnevničko bilježenje započinje u trenutku zahuktavanja sukoba na prostoru Sarajeva u travnju 1992. godine, kada je bio ujedno i pozvan na suradnju sa »Srpskim informativno–televizijskim centrom« na Palama. Posrednim se odbijanjem ponude osuđuje na izolaciju, prezir male paljanske zajednice, učestale provokacije i izloženost trajnim životnim opasnostima. No, Vuksanović ne precjenjuje vlastitu situaciju svjestan težine življenja u Sarajevu, već, ponukan zdravim razumom i elementarnom ljudskošću, želi osobnim primjerom suprotstaviti alternativu jednoumlju. Ali mu, s obzirom na okolnosti, preostaje tek u ime budućnosti dokumentirati neučinkovite napore tihe kritike režima i kroz osobno iskustvo predstaviti poremećenu paljansku svakodnevicu kojom je začet sarajevski pakao.” (Glas Slavonije, Osijek, 8. 8. 1996.)
“Autor je živ zazidan i čeka, i gotovo da nije jasno – bez obzira što čitatelj zna da je autor preživio – hoće li dočekati; ma koliko se fantastičnom doimala mogućnost pronalaska i objavljivanja svakodnevno sakrivanog rukopisa tek godinama poslije, svatko tko danas pročita Pale shvatit će kako je manje vjerojatno bilo da će Mladen Vuksanović izdanje i osobno doživjeti.” (Homo Volans, Zagreb, 7. 8. 1996.)
“Veče se spušta na Pale. Sa Trebevića dopire tutnjava topova i višecijevnih bacača. Pun, crven mjesec diže se na horizontu.
Psihijatar i njegovi vampiri nastavljaju i vode kolo smrti. Pripada im »čast« da su u historiji čovječanstva stvorili najveći konclogor – Sarajevo. Uvjeren sam da će ljudi Sarajeva izdržati sve njihove pokuse.
Ako ikada dođe do suđenja ovim ratnim zločincima, bit ću svjedok sa Pala, ovog »srca rame«.
Još jedna noć bez struje. Ležim u krevetu i mislim na dane provedene u Sarajevu, prijatelje i ljubavi, jednu daleku šumu i livadu, gdje sam ležao na travi.
Nekako osjećam da moj život nije postao samo prošlost, da postoji i budućnost.
Ovi vampiri nemaju ni jedno ni drugo. Zato razaraju i ubijaju. Neće dugo. Kazna se mora platiti.”
