Opis
Bassani, Quintino, akademski slikar (Rogocana/Rogočana kraj Labina, 31.X.1928. – Zagreb, 6.IV.2007.).
Rođen je u dobrostojećoj seljačkoj obitelji kao sedmo dijete, ali bio je peti sin pa vjerojatno otuda ime Quintino (Petko). Majka mu je umrla kad je imao samo pet godina. Talijansku osnovnu školu pohađao je u Labinu. Odgojen je u obitelji socijalističkih nazora, a u Drugom svjetskom ratu sa samo 15 i pol godina, 1.V.1944., pridružuje se narodnooslobodilačkom, antifašističkom pokretu, odlazi u partizane, u bataljun Učka u Šušnjevici. Umjesto puške Okružni mu je odjel, znajući za njegov crtački talent, dodijelio poslove ilustratora partizanskih novina. Bio je crtač na ciklostilu, između ostaloga crtao je vinjete za Pazinski vjesnik i Porečki vjesnik, glasila tadašnjih okružnih propagandnih odjela. Polovicom studenoga 1944. u napadu njemačkih vojnika na vojnopozadinsko zapovjedništvo za Buzet, smješteno u selu Drobežija, bio je ranjen u lijevu ruku i zarobljen. U zarobljeništvu su mu nakon nekoliko dana amputirali ruku, a iz bolnice je poslije tri mjeseca pušten kući. Po povratku u Labin izabran je u lokalni narodnooslobodilački odbor kao namjesnik za nekoliko sela Labinšćine.
Nakon oslobođenja s oblasnim odborom seli se u Pulu, potom u Opatiju. U jesen 1945. napušta politički rad i nastavlja školovanje. Gimnaziju pohađa na Hvaru, pa u Zagrebu gdje je 1949. maturirao. Želio je nastaviti školovanje na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, ali nije prošao na prijemnom, pa upisuje ekonomiju. U međuvremenu i dalje crta, pohađa večernju školu crtanja te sljedeće, 1950. godine uspijeva upisati studij slikarstva na Akademiji. Učio je kod profesora Berakovića i Režeka, a diplomirao 1955. u klasi Marina Tartaglie. Poslijediplomski studij završio je 1957. kod Antuna Mezdijića. Po završetku “specijalke” postao je član Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH, kasnije HDLU).
Prve je izložbe, sa sličnomišljenicima iz Grupe Mi 58, imao 1958. u Zagrebu, a 1959. s Vladimirom Dorićem prvu samostalnu. Prvu posve samostalnu izložbu imao je 1960. u beogradskoj galeriji ULUS. Samostalno je izlagao na više od 50 izložbi u zemlji i inozemstvu, u Zagrebu (desetak puta), Beogradu, Firenci, Labinu (pet puta), Rijeci, Veneciji, Milanu, New Yorku, Puli, Rovinju, Vinkovcima, Gualdu Tadinu, Selcu, Crikvenici, Parizu, Krapini, Pordenoneu, Trstu, Opatiji, Krku, Udinama, Bakru, Malinskoj. Od 1957. sudjeluje na izložbama HDLU-a te skupnim izložbama, ukupno njih dvjestotinjak, među kojima Grupe Mi 58 (Zagreb 1958.), Grupe Staza (Split 1960.), Grupe 15 mladih (Zagreb 1960.), na porečkom Annaleu (1961., 1962.), izložbama Rovinjske kolonije (1962.-1980.), Plavog salona (Zadar 1964., 1970.), Zagrebačkog salona (1968.-1981.), Labinskih ateliera (1968.-1981.), Ars Histriae (1970.-1981.), Susreta znanosti i umjetnosti (Zagreb 1975.), Recentne hrvatske likovne umjetnosti (Zagreb 1977.), na 6. i 7. zagrebačkoj izložbi jugoslavenskog crteža (1977., 1978.) i dr. Izlagao je i u inozemstvu, na Međunarodnoj izložbi apstraktne umjetnosti (Monte Carlo 1962.), Međunarodnoj izložbi avangardne umjetnosti (Pisa 1962.) i dr. Labinski Narodni muzej organizirao je 2009. i 2010. više posmrtnih izložbi Bassanijevih akvarela u Labinu, Puli, Ninu, Splitu, Sospirolu (Italija) i Manzanu (Italija), a 2017. u Labinu bila je postavljena i retrospektiva njegovih radova.
Suosnivač je, 1960., Likovnog annalea u Poreču (Porečki annale), Umjetničke galerije u Motovunu (1969.), Mediteranskog kiparskog simpozija u Labinu (1970.) i Likovne kolonije Zrmanja u Obrovcu (1977.). Važniji javni radovi: interijer hotela Narcis u Rapcu, interijer i eksterijer u FKK naselju Monsena u Rovinju (u koautorstvu s Marčelom Brajnovićem), spomenik u čast Proštinske bune, idejno rješenje (s arhitektom Berislavom Iskrom) spomen-prostora i spomenika rudaru u Labinu, prvonagrađenog na jugoslavenskom natječaju 1981. Inspirativnu osnovu njegovog slikarstva čini priroda rodnog zavičaja reducirana na stilizirana polja istarskih brazda, cesta, oblaka i nebeskog plavetnila. Slike gradi “savjesno i disciplinirano, racionalnim komponiranjem presjeka i planova, oblika i njihovih sukobljavanja u prostoru” (Željko Sabol). Bassanijev je slikarski put Mladen Lučić, u slikaru posvećenoj monografiji, nazvao jedinstvenom epizodom hrvatske suvremene umjetnosti. “On je prije svega bio samozatajni umjetnik koji nikad nije želio biti u prvom planu jer je htio stvari oko sebe sagledati s određene distance. Nije bio sklon manifestima, programima, grupama i trendovima, a pomodarstvo mu je oduvijek bilo potpuno strano. Ipak, uvijek je bio u vremenu. Njegov je slikarski senzibilitet pravodobno prepoznao geometrijsku apstrakciju, tašizam i informel, a urođena, brza i dojmljiva gesta vukla ga je ekspresiji… Iako sjajan kolorist, nikad se nije prepustio kromatskom hedonizmu već je gospodario bojom znajući je sputati, prigušiti ili razigrati. Sve to rezultiralo je zrelim slikarstvom, baziranim na čvrstim osnovama kubističkog i Tartaglinog strukturalizma, prožeto naglašenom, visokosvjesnom i dubokom individualnošću”, napisao je Lučić.
Iako je živio i radio u Zagrebu, bio je neraskidivo vezan za Istru, posebno za rodni kraj, pa je i u Labinu imao atelijer. Jedno vrijeme na početku slikarske karijere živio je i stvarao i u Rovinju gdje je sudjelovao u pokretanju Likovne kolonije i Grisije. Više je puta bio tajnikom, potpredsjednikom i predsjednikom Umjetničkog savjeta HDLU-a te član Republičke komisije za otkup umjetnina. Dobitnik je niza nagrada i priznanja, među kojima i Ars Histriae i Istra Nobilissima te Batane, počasne nagrade Rovinja. Pokopan je na labinskom groblju.
U Bassanijevim biografijama nerijetko se pojavljuje i njegovo pohrvaćeno ime i prezime Petko Basanić, čime se aludira na njegovo slavensko (hrvatsko) podrijetlo. Čak je nakon Drugog svjetskog rata i osobnu iskaznicu dobio na to ime, a prezime Basanić ostalo mu je do sredine 1960-ih. Inače, sam Bassani je govorio da je znao da je slavenskog porijekla, ali da se opismenio na jeziku Dantea i maturirao na talijanskom, a u njegovom se domu govorilo i talijanski i hrvatski. Stoga je, kako je pričao, za nj bio “civilizacijski šok” kad se u partizanima njegov nadređeni Ante Dobrila (za kojeg Bassani kaže da je bio “jedan od onih Istrijana – Hrvata koji su u partizane otišli isključivo boriti se protiv nadirajućeg talijanskog nacionalizma”, a Dobrila je zapamćen i kao neortodoksni partizanski zapovjednik Koprivnice 1943.), kad mu je rekao kako se zove, na nj izderao da kakav je on Hrvat i odmah ga preimenovao u Bašanića. “Kako je i Quintino talijansko ime, prozvali su me Petko. To mi se jako zamjerilo jer sam u partizane krenuo zbog antifašizma, vjere u bolju budućnost, a i tamo se stalno govorilo o bratstvu i jedinstvu”, pričao je kasnije Bassani.
