Opis
Toni, inkriminirani ravnatelj, uhvatio ju je nasamo ispred zbornice na velikom odmoru i podsjetio je da poslije sedmog sata imaju spoj u njegovu uredu.
– Sav sam nabrušen – osmjehnuo se on i rukom joj neprimjetno očešao bok. – Divno izgledaš. Zanosno. Puteno. Skladno. Primamljivo. Željno. Mokro.
– Prestani, molim te – osvrnula se Klara, premda joj je bila mila Tonijeva rafalna analiza. – Još će te netko čuti.
– Nek čuje. Uskoro će ionako biti službeno, šta ne?
– Vidjet ćemo – oprezno je rekla Klara, pa se brže-bolje osmjehnula. – Zasad je dobro.
– Bit će još i bolje. Znači, dolaziš u dva na… kavicu?
– Dolazim. Možda i prije. Sedmi sat imam samo malog Lerotića, pokušat ću ga spasiti od dopunske.
– Šta on još nije ispravio kuljetinu? Daj to sredi, molim te, znaš da mu je stari u školskom odboru. Prca me stalno s koječime, a još je k tome i umrežen. Sve pozna i svi ga poznaju. Stvarno mi ne treba da sad imam nekih problema s njegovim malim.
Klara ga je gledala ispod oka. Guru zdrave prehrane bojao se lokalnog moćnika, građevinara poznatog po fasadama koje otpadaju odmah nakon isteka garantnog roka. Hm, možda je Ivan u pravu, možda je njen ljubavnik stvarno luzerčina. S druge strane, sve je to ljudski, ravnatelji u ovoj prćiji od države moraju broditi i političkim vodama. Uostalom, zašto malom ne bi progledala kroz prste? Svima će biti bolje. (ulomak iz priče Depilacija)
Zbirka „Depilacija“ Mladena Kopjara, po struci pravnika i bibliotekara, a po pozivu pisca koji je već odavno i dio − ne kanona, nego školskih udžbenika – donosi 15 čistih i britkih kratkih priča u svom sjaju tog žanra. Priče govore o mnogočemu, no u pozadini svih njih stoji nekakvo nasilje, izravno ili prikriveno, agresivno ili pasivno, barem mobbing. Iz te ikebane kao da proviruju demoni seksualne energije koji traže svoj put, i nalaze ga, s tim što dosta često kanali za njezino kanaliziranje nisu sasvim uobičajeni. A kad je tu eros, postoji i sjena thanatosa, čak doslovce, sprovod je ovdje event, grobari se igraju s leševima, neki su pak leševi, pa bili i pseći, duboko zakopani, ali su ostavili ožiljke na nečijoj psihi. Možda sve pobrojano izgleda zastrašujuće, ali to je baš pogrešan dojam: Kopjar je vrlo zabavan, duhovit, njegova proniknuća u likove (svih generacija i profesija, često obiteljski vezanih ili u pokušajima ljubavnog vezivanja) i okretanja fabule su majstorski i ove priče prije prati smijuljenje ili pritajeni grohot, nego šmrcanje.
Kopjarovo pripovijedanje je savršeno suvereno, pripovijedna ekonomija optimalna, reklo bi se održiva, dijalozi brzi i točni, realistički, učenik je najboljih Anglosaksonaca. Vjerojatno ste do sada shvatili: ako ste voljeli kratke priče Zorana Ferića, odmah posegnite za ovom knjigom, Kopjar je, otprilike, Ferić za digitalnu generaciju.
Kruno Lokotar
