Opis
Bertošin pristup prvome desetljeću poslijeratne Pule (1947.–1957.) osebujan je i različit, svjež i izvoran, intiman i sadržajno bogat, dalek od općeprihvaćenih stereotipa i nametnutih ideoloških lekcija. Jer prošlost, ističe istarski i hrvatski povjesničar, pripada svima.
Ovim je nesvakidašnjim stranicama Miroslav Bertoša otvorio u hrvatskoj historiografiji zanemareno područje istraživanja. Riječ je o tzv. »ja–povijesti« (ego–histoire), odnosno o »intelektualnoj biografiji«, dobro poznatoj u zapadnoeuropskome kulturnome krugu. To je povijest koju pojedinac doživljava u dramatičnome kontekstu opstojnosti i u sebi nosi cijeli život.
Tek isteklo vrijeme, ono koje više nema političkog »vlasnika« i ideološkog »nadziratelja«, postaje segmentom protekle stvarnosti koju je moguće doživjeti i dokumentirati iz osobnog, individualnog, iznimnog i neponovljivog ugla.
“Pula je takoreći urbano–politička sfinga 20. stoljeća. Kad u nju uđe došljak kako bi potražio neku ulicu, kuću ili stan na njezinu katu, vrlo vjerojatno je da će se izgubiti. Prolaznik će mu, naime, na upit o talijanskom nazivu ulice odgovoriti slijeganjem ramena. … Iz Bertošine knjige još jednom, a nakon Bjegunaca Ivana Paulette, iskače sudbina podijeljene Pule. Naime, sudbina egzodusa i podijeljene djece na tako reći talijansku i hrvatsku mulariju.” (Željko Ivanjek, Jutarnji list)
