Opis
Posljednjih sam mjeseci imao malo nezahvalnijih zadaća od prikaza knjižice Mirka Vidovića Memorandum o nastanku, nestanku i preporodu Nezavisne Države Hrvatske (III + 37 str.) što ju je u nakladi od 1000 primjeraka 2001. u Torontu, “uz potporu Hrvata iz južnog Ontarija” tiskao Hrvatski put, s predgovorom Rudija Tomića.
Prof. Mirko Vidović ugledni je hrvatski politički uznik i višedesetljetni politički emigrant. Godine 1980. izabran je predsjednikom Sabora Hrvatskoga narodnog vijeća (HNV), a objavio je veći broj knjiga s područja filozofije i etnogeneze. Njegove robijaške uspomene objavljene su 1978. u Knjižnici Hrvatske revije pod naslovom Skrivena strana mjeseca. Ovdje je, naravno, nemoguće ulaziti u ocjenu drugih njegovih djela. No, pri ocjeni Memoranduma ozbiljan će se prikazivač suočiti s napasti da pozavidi i auktoru i nakladniku. Obojici na hrabrosti. Prvomu na hrabrosti da napiše raspravu u kojoj je malo pasusa (ne stranica!) bez faktografske pogrješke, a drugomu na hrabrosti da 2001., nakon toliko vrijednih rasprava o uspostavi, obrani i slomu NDH, objavi Vidovićevo djelce.
Besprijekorna poruka Memoranduma
A ako se i piscu i nakladniku ipak hoće progledati kroz prste, mora im se priznati da je temeljna misao Memoranduma i njegova “didaktička” svrha uglavnom besprijekorna: hrvatski narod je imao i ima neotuđivo, prirodno pravo na svoju državu. To svoje pravo on je i u Drugome svjetskom ratu pokušao ostvariti, nemajući velike mogućnosti izbora saveznika. Alternativa Pavelićevoj NDH bila je Jugoslavija, karađorđevićevska ili boljševička. I napokon, sve pogrješke i propusti, pa i zločini počinjeni u ime hrvatske države, bezuvjetno zaslužuju osudu, ali ne mogu trajno kompromitirati ni hrvatski narod, ni njegovu težnju za državnim osamostaljenjem i napretkom u slobodnoj, demokratskoj i slobodarskoj državi.
Sve ostalo u Memorandumu, brošurici nastaloj od Vidovićeva predavanja prigodom šezdesete obljetnice proglašenja NDH, čisti je promašaj. Budući da se nikakvi interesi ne mogu braniti pogrješkama, potrebno je ovdje upozoriti na neke od krupnijih. Vidović tako, primjerice, tvrdi (str. 8.) da je Hrvatska stranka prava u doba (drugoga) Hrvatskog bloka težila stvaranju hrvatsko-madžarske federacije ili hrvatsko-madžarske unije, što nema veze s povijesnim činjenicama, iako ima veze s propagandom koja je težila kompromitaciji “frankovaca”. Nije točno ni to, da je u tom Bloku bila Hrvatska seljačka stranka (8.), jer je ta stranka tada bila republikanskom i zvala se HRSS (8.). Nije točno ni to, da su Sovjeti Radiću 1924. ponudili “da bude šefom tzv. ‘zelene internacionale’, što je on odbio” (9.).
