Opis
»Pa što je ovo, za Boga miloga? Kakva je ovo knjiga?« Moram priznati da mi tijekom čitanja romana Bibliotekar Mihaila Elizarova, ruskog prozaika mlađe generacije, ovakva i slična pitanja nisu izlazila iz glave…
Postmodernistička književnost opčinjena je knjigama i književnošću: Ime ruže, Hazarski rečnik, Koraljna vrata, Klub Dumas, Babilonska knjižnica… samo su neka od brojnih djela koja ilustriraju raspon, kvalitetu, ali i masovnu prihvaćenost »knjigâ o knjigama«. Ovaj, pak, ruski primjer ne zadržava se u okvirima žanra, štoviše, suvremena je to varijacija barem još nekolicine žanrova, tako i onog koji se ogleda u opsjednutosti serijskim ubojicama, psihopatima i nasiljem općenito – lako ga je identificirati u romanima: Američki psycho, Kad jaganjci utihnu, Ovo nije zemlja za starce, Elementarne čestice, Muškarci koji mrze žene…
Baš kao i neočekivano fragmentarna, a opet razmjerno linearna i čitljiva kompozicija, neočekivano je i krvavo okruženje Bibliotekarove radnje, ispunjene bespoštednim obračunima i ratovima, čiji su sudionici još neočekivaniji: vremešni heroji socijalističkog rada, penzionirani kopači kanala i operatorice kranova, bivši partijski sekretari i ini razvlašteni funkcionari, ratni veterani i pjevači revolucionarnih pjesama, te još svakojaka bulumenta sovjetskih relikata prošlosti. Isti se udružuju u zasebne »biblioteke« i nesmiljeno sukobljuju ne bi li se domogli zastarjelih knjiga zaboravljenoga režimskog pisca Dmitrija Gromova i tako si priuštili novu mladost, moć i mudrost skrivenu u njima. Jer, pokazalo se da te knjige, koje se svakom normalnom čovjeku čine kao podsmijeha vrijedni otpadci socrealističke literature, čitačima daju nadnaravnu moć!
Ta brutalna fiksacija, ta potresna orgija zaraćenih knjigopoklonika, ipak nije posve nespojiva s naoko »eruditskim«, »akademskim«, »beskrvnim« (da, baš tako su ga nazivali!) žanrom »knjigâ o knjigama«. Naime, kao i ovdje, u većini primjera toga žanra knjige su – ubojite!
(iz recenzije Denisa Peričića)
