Opis
To što ću ovdje izložiti, čitaoče, moja je agonija, moja borba za kristijanizam, agonija kristijanizma u meni, potom njegovu smrt i njegovo uskrsnuće u svakom momentu mog intimnog života.
Nakon izgnanstva na Fuerteventuru i u dubokoj boli od egzila, Unamuno bježi u Pariz, gdje sastavlja «za jednu univerzalnu publiku i navlastito onu francusku» (O.c., 7, 305) AGONIJU KRISTIJANIZMA, produkta jednog intimnog očajanja koje ga je toliko obuzelo da ga je pokušao prevladati snagom volje. Udaljavanje iz Salamanke i od svoje obitelji, olovno pariško nebo, francuski jezik – sve je to urodilo dubokom tugom u onim dugim mjesecima istinske emocionalne i spiritualne muke. Tjedni provedeni na Fuerteventuri, iako teški, bili su ispunjeni gnjevom, indignacijom, osjećajem da je žrtvovan od jednog nepravednog poretka, ali također i zadovoljstvom što je protagonist jednog incidenta koji je provocirao deklaracije podrške važnih europskih i američkih intelektualaca. «Bijeg» u Pariz odgodio je dramatizam epizode, no ubrzo zatim Unamuno bijaše zaboravljen i napušten od strane časopisa Le Quotidien, koji je organizirao njegovo umaknuće u Francusku, i koji je reducirao česta posjećivanja na Montparnasseu jednom kružoku egzilanata, koji, općenito, u njemu nisu podsticali ni entuzijazam ni strast…
