Opis
Putovanje kroz vrijeme, peta, šesta ili deseta dimenzija, prostorni nabori, warp, crvotočine i višestruki svemiri? Još donedavno područje znanstvene fantastike ili okultizma, a polovicom devedesetih – tema jednog od najvećih prirodoslovnih bestselera, slavnoga “Hiperprostora”, prevedenog na dvadesetak jezika i primjera vrhunskog znanstvenog teksta zanimljivoga već i znatiželjnim tinejdžerima. Ovdje čak i tako zastrašujući matematički pojmovi poput neeuklidske geometrije, supergravitacije ili Kaluza-Kleinove teorije postaju besprijekorno razumljivi.
U posljednjih desetak godina fizičari su ustvrdili da se svemir ne sastoji samo od četiriju dimenzija s kojima nas je upoznao Einstein, nego od desetodimenzionalnog hiperprostora, prostora u kojemu se objedinjuju sve četiri prirodne sile, odnosno jedinog prostora u kojemu je moguće valjano objasniti i primijeniti zakone moderne fizike. Michio Kaku, jedan od rodonačelnika teorije polja struna, tumači nam da temeljne sastavnice svemira nisu kvarkovi, protoni, ili elektroni nego mnogo manje čestice, zvane “strune” ili “superstrune” koje u prostorvremenu titraju poput onih violinskih i čije se vibracije u različitim rezonancijama potom očituju u elementarnim česticama.
Kroz priče iz umjetnosti, povijesti i književnosti pokazuje nam kako su i pisci i znanstvenici bili opčinjeni fenomenom višedimenzionalnosti već više od stotinu godina, a osobito su lijepa i poticajna njegova zaključna razmišljanja o razdjelnici (i dodirnim točkama) između religije i znanosti.
