Michael Pillsbury: Stogodišnji maraton

Kroz više od četrdeset godina, Sjedinjene Države igraju nezamjenjivu ulogu pomažući kineskoj vladi da gradi snažno gospodarstvo, razvija svoje znanstvene i vojne sposobnosti i zauzme svoje mjesto na svjetskoj sceni, vjerujući da će uspon Kine pospješiti američko-kinesku suradnju, diplomaciju i slobodnu trgovinu.
Mnogi ne shvaćaju da Kinezi to žele iskoristiti za nešto mnogo krupnije, da preteknu SAD i postanu najmoćnija sila svijeta.
U budućnosti se može dogoditi baš to, da Kina zamijeni SAD, baš kao što je svojedobno Amerika zamijenila Britansko carstvo, i sve to bez pucnjave.
Na temelju intervjua s stručnjacima za kinesku problematiku, pa i disidentima koji su napustili Kinu, te na temelju i nedavno deklasificiranih, prethodno neobjavljenih nacionalnih sigurnosnih dokumenata, ova knjiga otkriva kinesku tajnu strategiju da zamijeni Sjedinjene Države kao dominantnu moć svijeta i da to učini do 2049. godine, stote godišnjice osnivanje Narodne Republike. „Stogodišnji maraton“ detaljno opisuje kako je nastao kineski strateški plan kojim Kina želi preteći Sjedinjene Države, na kojim dervnim kineskim spisima i na kojim postavkama tradicionalne kineske filozofije.
Opisane su sve faze provedbe tog plana, i faze koje su već realizirane, ali i ono što će se u kinesko-američkim odnosima događati.
Devet glavnih elemenata kineske strategije koji tvore temelj Stogodišnjeg maratona su sljedeći:

1. Potakni u protivnika samozadovoljstvo kako ga ne bi uznemirio. Kineska strategija smatra da moćna protivnika poput Sjedinjenih Američkih Država nikako ne treba prerano isprovocirati. Umjesto toga stvarne namjere moraju ostati posve skrivene do odgovarajućeg trenutka za napad.

2. Manipuliraj savjetnicima svojeg protivnika. Kineska strategija ističe preokretanje kuće protivnika u svoju korist ovladavanjem utjecajnim savjetnicima koji su dio aparata protivničkog vodstva. Takvi su napori dugo bili glavna odlika kineskih odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama.

3. Budi strpljiv – desetljećima i dulje – kako bi postigao pobjedu. Tijekom Razdoblja zaraćenih država najznačajnije pobjede nikada nisu postignute brzo. Uslijedile bi tek nakon mnogih desetljeća pomna, promišljena čekanja.
Danas Kinezi vrlo rado igraju tu igru čekanja.

4. Ukradi protivniku zamisli i tehnologiju u strateške svrhe. Kina odobrava krađu radi strateških ciljeva i pritom ne mari za zapadnjačke pravne propise i ustavna načela. Takva krađa omogućava relativno laka, isplativa sredstva kojima slabija država može poljuljati moć jače.

5. Vojna premoć nije presudna za pobjedu u dugoročnom nadmetanju. To djelomice objašnjava zašto Kina nije uložila više sredstava u razvoj veće, moćnije vojske. Umjesto da se oslanja na sirovo gomilanje snaga, kineska strategija zastupa ciljanje protivnikovih slabih točaka i čekanje pravog trenutka.

6. Očekuj da će hegemon poduzeti radikalne, dapače, nerazborite mjere kako bi održao svoju vlast. Uspon i pad hegemona bili su možda ključni elementi Razdoblja zaraćenih država. Kineska strategija smatra da hegemon – u današnjem kontekstu Sjedinjene Američke Države – neće mirno nestati u noći kad mu opadne relativna snaga. Nadalje, kineska strategija smatra da će hegemon nedvojbeno htjeti ukloniti sve aktualne i potencijalne izazivače.

7. Uvijek imaj na umu shi. O konceptu shija poslije će se detaljnije raspravljati. Zasad je dovoljno spomenuti dva elemnta shija koji su ključne sastavnice kineske strategije: navedi druge da rade u tvoju korist i čekaj najpovoljniji trenutak za napad.

8. Izradi i primijeni mjerni sustav za procjenjivanje vlastitog položaja u odnosu na moguće izazivače. Kineska strategija puno polaže na procjenu vlastite relativne moći, u mirnodopskom i ratnom stanju, u velikom rasponu koji nadilazi puku vojnu razinu. Sjedinjene Američke Države to nikada nisu pokušale učiniti.

9. Uvijek budi na oprezu kako bi izbjegao opkoljavanje ili obmanu. Kineski čelnici vjeruju – što bi se moglo okarakterizirati kao duboko ukorijenjen osjećaj paranoje – da ih svi suparnici žele obmanuti pa stoga Kina nužno treba biti dvolična. U okrutnom Razdoblju zaraćenih država bezazlen, lakovjeran vođa nije samo izgubio borbu; bio je posve uništen. Možda je najveća kineska strateška strepnja ona od toga da se bude opkoljen. U staroj kineskoj društvenoj igri wei qi (kod nas se rabi i naziv go, op. prev.) imperativ je spriječiti protivnika da te opkoli – što se može postići isključivo obmanjivanjem suigrača i istodobnim oprezom prema njegovoj obmani. Danas kineski čelnici djeluju na osnovi uvjerenja da suparničke države nužno teže tomu da jedna drugu opkole, što je cilj istovjetan onomu u wei qiju.

O autoru:
Michael Pillsbury, rođen u Kaliforniji 1945. godine, direktor je Centra za kinesku strategiju u Institutu Hudson u Washingtonu. Diplomirao je na sveučilištu Stanford, doktorirao na sveučilištu Columbia, te postao vodeći američki stručnjak za Kinu. Nakon završetka studija radio je u uglednim političkim institutima, te sredinom sedamdesetih godina izazvao pozornost jednim svojim radom o potrebi da SAD uspostave vojne i obavještajne kontakte sa Kinom, što je kasnije postala službena politika predsjednika Jimmyja Cartera i Ronalda Reagana, kojem je služio kao podsekretar u ministarstvu obrane. Osamdesetih godina sudjelovao je u raznim povjerljivim operacijama američke vojne diplomacije u Aziji. Od 1984. do danas djelovao je na raznim funkcijama u američkom ministarstvu obrane.