Opis
Sudbinu Marxa u postsocijalističkom periodu karakterizira gotovo potpuni izostanak recepcije. Umjesto kritičke konfrontacije, sveden je na puku teorijsku glasinu. Ako se njegovo ime i evociralo, to se u pravilu činilo samo kako bi ga se već u sljedećem koraku diskvalificiralo, i to gotovo uvijek preko različitih, historijski s Marxovim imenom asociranih instanci »posredovanja«. Prva, ili barem po očiglednosti svojih političkih učinaka najupadljivija, asocijacija je Marxova imena s potonulim projektom historijskog socijalizma. Putanja i konačna sudbina potonjeg, tvrdilo se, dostatna je empirijska potvrda inherentne greške teorijskih premisa samoga Marxa. Gulag i teror, notorna neefikasnost planske ekonomije sovjetskog tipa, kronični demokratski deficit, kulturna i intelektualna sterilnost, partijski oktroirano jednoumlje, tako bi predstavljale samo nužne manifestacije fatalne kratkovidnosti utopizma koji fundamentalno proturječi »ljudskoj prirodi« (kojoj, dakako, odgovara samo društveni biotop kapitalistički organizirane proizvodnje i slobodnog tržišta).
Činjenica da »kritika« u takvoj argumentaciji poprima oblik igre zamjene objekata nije naštetila ni njenom širenju ni njenoj političkoj učinkovitosti. Dijelom sigurno i stoga što su se »kritičari« pritom uvelike mogli pozivati i na autoritet službenih političkih i teorijskih predstavnika nominalno socijalističkih društava – jer uzeti zdravo za gotovo tvrdnje o dosljednoj realizaciji »Marxove teorije« imalo je tu strateški neprocjenjivu prednost da izlišnim čini svako daljnje bavljenje s tom teorijom. Na tome ništa bitno nije promijenila ni rezignirana, implicitna samokritika Brežnjevljeve formule o »realno postojećem socijalizmu«, koja je predstavljala i paradoksalni apel da se sovjetski tip socijalizma prestane mjeriti kriterijima teorije kojom se legitimirao. Većini »kritičara« Marxa to nije bilo dovoljno: karte su već bile podijeljene, a politički ulozi preveliki za reviziju vlastite argumentacijske logike.
