Opis
Upitnici, statistike, eseji, putopisni zapisi, sjećanja, dijalozi, dnevničke zabilješke… Max Frisch iskoristio je rukovet žanrova kako bi budućim naraštajima ostavio svjedočanstvo o svojem vremenu. “Dnevnik” je, naime, samo formalni okvir unutar kojeg je Frisch napisao majstorsko djelo koje, kako je o Dnevniku pisao The New York Times Book Review, “pokazuje kako razum i moć zamišljanja pronalaze svoje teme i pogone i kako pisanje nije puka kronika ili knjiga snova, nego životno sredstvo bivanja čovjekom”.
On prakticira moral bez propovjedi i kritiku vremena bez propagande. Demonstrira angažiranost bez razdražljivosti i protest bez histerije. Tako je postao klasikom među suvremenicima koji pišu na njemačkom jeziku. I tako je postao autor, čije ime signalizira više od naslova njegovih knjiga i čije ukupno djelo predstavlja više od zbroja svojih dijelova. (Marcel Reich-Ranicki)
O čemu se radi u novom “Dnevniku“? Ponovno o životu ne slučajnog, iako veoma nadarenog čovjeka, nego izričito o egzistenciji jednog suvremenika sveopćih događaja. Era Hruščova, Kennedya i pape Ivana je gotova. Frisch još uvijek putuje mnogo i očito to čini rado. Tada, u poslijeratno doba, kroz uništenu Njemačku u Prag, Varšavu, na kongres intelektualaca u Wroclaw. Sada u Sovjetski savez, na Volgu, kao počasni gost proslave jubileja Maksima Gorkog. Ručak u kavani Bijele kuće s doktorom Kissingerom. Izrael i Prag, posjet u Varšavi i gostujuća profesura na Sveučilištu Columbia u New Yorku. (Hans Mayer)
***
Max Frisch (1911. – 1991.) osim romana, drama i eseja posebno je njegovao formu dnevnika. Rođen u Zürichu, studirao je njemačku književnost i povijest umjetnosti. Godine 1932. napušta studij i radi kao slobodni novinar.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata povremeno služi u švicarskoj vojsci. Potkraj četrdesetih putuje Europom i susreće Bertolta Brechta s kojim kasnije prijateljuje. Ranih pedesetih putuje SAD-om i Meksikom. Početkom šezdesetih nastanjuje se u Rimu, a u Švicarsku se vraća 1965. Osamdesetih godina živi između New Yorka i Züricha, u kojem umire 4. travnja 1991.
Frisch, kako je sedamdesetih lucidno primijetio jedan književni kritičar, bio je klasik još dok nije bio poznat. Pripada naraštaju izrazito građanskih pisaca, distanciranih urbanih humorista i nasmiješenih promatrača, ironičnih i meditativnih svjedoka, suosjećajnih skeptika.
Napisao: “Dnevnik 1946. – 1949.”, “Stiller”, “Homo Faber”, “Recimo da mi je ime Gantenbein”, “Dnevnik 1966. – 1971.”, “Montauk”, “Plavobradi”, “Crni kvadrat”, itd.
