Opis
U dva rada o estetici koja sam objavio prije ovog, ispitao sam s matematičke točke gledišta stari problem grčkih i gotičkih kanona i regulacijskih linija, i to u okviru opće estetike “umjetnosti prostora”, posebno arhitektura. Pritom sam bio naveden da se pitanjem razmjera pozabavim prilično detaljno, ističući važnost koju je proučavanje proporcije samo po sebi (u ravnini i prostoru) imalo za tvorce oblika, zatim ispitivanje pravilnih i poluproporcija. -pravilne površine i tijela s gledišta njihovih proporcija.
Često mi se događalo da za estetske fenomene koristim kreacije ili percepcije smještene u prostoru, riječ posuđenu iz “umjetnosti trajanja” ritma. Primjer dolazi izdaleka zbog iskonske uloge koju je imalo proučavanje glazbene harmonije u razvoju matematike i filozofije Grka (osobito Pitagorejaca koji su bili inspiracija Platonove estetike), te zahvaljujući simfonijskoj, harmonijskoj teoriji Kozmosa, u kojem su te dvije discipline bile utemeljene, njihova koncepcija arhitekture i plastike bila je vođena analogijama i pravilima izvučenima iz glazbe. Vitruvije puno inzistira na tim analogijama i koristi izraz euritmija .označiti “uspješan” slijed proporcija, to jest simetriju ili komodulaciju koja proizvodi učinak koji nije samo skladan nego i simfonijski, organski.
Nakon što sam tijekom gore navedenih testova razvio i što je više moguće produbio pojmove proporcije, simetrije (u antičkom smislu riječi) i euritmije u prostoru, bio sam sasvim prirodno naveden da se potom vratim ovom konceptu ritma koji Samo sam se dotaknuo; i to kako bi se provjerilo je li njegovo proširenje na umjetničko stvaralaštvo u prostoru opravdano drugačije osim metaforom, kao i da bi mu se pristupilo, istražilo u njegovim najintimnijim ukorijenjenostima, u samoj njegovoj biti.
Otuda i sadašnji “Esej o ritmu”.
