Opis
Marko Tulije Ciceron, među svojim je djelima ostavio vrijedne primjere retoričkih spisa i govora koji su već stoljećima nadahnuća onima koji žele steći kvalitete dobrog govornika.U knjizi O govorniku, napisanoj u obliku rasprave i dijaloga, obrađuje gotovo sve aspekte govorništva ostavljajući nam jedan od najpoznatijih priručnika iz retorike.Važno je da oni koji slušaju budu dirnuti u dušu onako kako bi govornik htio da budu dirnuti; to se nikako ne može ostvariti ukoliko govornik ne zna na koliko načina, kojim sredstvima i kojom vrstom govora može utjecati na ljudske duše u ovom ili onom pravcu. A te stvari leže duboko u srcu skrivene i zatajene filozofije…Nitko govorom ne može raspaliti srca slušatelja ili utišati žar onih već raspaljenih osim onoga koji je u srž spoznao prirodu svih stvari, ljudsku ćud i načela razmišljanja, što znači da govornik nužno mora izučiti filozofiju.Tako da smatramo njegovom dužnošću da govori o tome koje su stvari dobre ili loše, koje treba priželjkivati ili izbjegavati, što je časno, a što sramotno, korisno ili beskorisno, zatim o vrlini, pravdi, samosvladavanju, razboritosti, veličini duha, o plemenitosti, odanosti, prijateljstvu, dužnosti, pouzdanosti, i o ostalim vrlinama i njima oprečnim manama, i isto tako o državi, vlasti, vojnoj vještini, o državnom ustroju, o ljudskoj ćudi..Izvrstan govornik, koji je ujedno i dobar čovjek, služi na čast cijeloj državi.O svemu što uopće može postati predmetom rasprave među ljudima, onaj koji se proglasi govornikom mora dobro govoriti, ili se mora odreći naziva govornika.
Tko može gorljivije od govornika poticati na vrlinu, tko oštrije odvraćati od opačina, tko žešće koriti zlotvore, tko ljepše hvaliti dobre? Čiji napad može snažnije slomiti pohlepu, čija utjeha nježnije utišati bol? A čiji bi glas, osim govornikova, besmrtnosti mogao povjeriti povijest, koja je svjedokinja vremena, svjetlost istine, živo pamćenje, učiteljica života, glasnica starine?Jer umijeće govorenja jedna je od najvećih vrlina; pa iako su sve vrline međusobno jednake i ravnopravne, ipak jedna je u svojoj vanjskoj pojavi ljepša i sjajnija od druge, kao što je slučaj s ovom sposobnošću…I što je ta sposobnost veća, to ju više treba vezati uz dobrotu i vrhunsku mudrost. Ako bismo dali na raspolaganje bogatstvo govorništva osobama koje te vrline ne posjeduju, ne bismo od njih stvorili govornike, nego bismo, u neku ruku, luđacima predali oružje. Ovu metodu mišljenja i izražavanja misli i sposobnost govorenja stari su Grci nazivali mudrošću. Pravi je opseg govorništva takav da ono obuhvaća podrijetlo, djelovanje i promjene svih stvari, vrlina, dužnosti i cijele prirode na kojoj se temelji ljudska ćud, duh i život, da ono određuje običaje, zakone i prava, da upravlja državom i da se o svakoj temi, na što se god odnosila, izrazi ukrašeno i bogato.No kao što je to u najvećem broju stvari uredila sama priroda, tako je i u govoru, da ono što u sebi nosi najveću korist ujedno ima i najveću količinu dostojanstva i privlačnosti.
