Opis
Francesco Carrara jedan je od najvažnijih istraživača i pisaca o starinama prve polovice XIX. stoljeća na hrvatskome tlu. Riječ je istodobno o jednom od nedovoljno istraženih protagonista rane povijesti konzervatorskoga djelovanja u Hrvatskoj, polihistoru, etnografu, političkom geografu, prirodoslovcu, povjesničaru kulture Splita i Poljica, talijanske književne povijesti, numizmatičaru i arheologu.
Iako zaborav njegove osobe i njegova djelovanja nije apsolutan, u naše doba može se učiniti pomalo tragičnim, poput njegove zemaljske egzistencije. Zaborav Francesca Carrare upozorava na dugove hrvatskih povijesnih znanosti, ne samo zbog njegove važnosti za segmente hrvatske kulturne i opće povijesti nego i zbog činjenice da u zaboravu ne stoji osamljen nego pripada čitavoj zajednici koja je zbog više razloga izašla izvan vidokruga naše istraživačke predaje.
Kako takav zaborav nije isključivo stvar dvadesetostoljetne, često traumatične političke kulture, nego i šireg odnosa XX. stoljeća prema onom prethodnom, ne valja mnogo ni raspravljati o uzrocima zaborava. U novije doba Carrarino je stoljeće otkriveno poput Herkulaneja i Pompeja. Devetnaestostoljetni teoretičari i praktičari likovnih umjetnosti, državni službenici koji su ustrojili sustave prikupljanja, konzerviranja, restauriranja i prezentiranja javnih zbiraka i povijesnih spomenika, intervencionisti i njihovi protivnici – svi su oni postali predmetom jednoga novog historijskog entuzijazma, starog tridesetak godina.
Na tom tragu nastalo je i ovo istraživanje. Stoga je jedan od ciljeva knjige poticaj na uvažavanje dosega istraživača koji bi nam mogli pomoći u izgradnji ideje kulturnoga i znanstvenog kontinuiteta. Carrara je tek jedan kamenčić u rasutu mozaiku koji čeka na rekonstrukciju.
Knjiga je podijeljena u pet poglavlja i prati Carrarin život od mladih dana u Splitu do smrti u Mlecima. Iako je riječ o monografskom pristupu, Carrarina će nas naobrazba, politički i intelektualni dodiri, inicijative i koncepcije ipak stalno upućivati na sagledavanje šire slike. U knjizi se stoga teži stvaranju dvostruke vizure: portreta pojedinca i zajednice u kojoj se formirao, kojoj je služio ili se s njome sukobio. Na više je mjesta u tekstu istaknuta takva prožetost i čini se daje to uistinu bilo nužno, kako zbog pokušaja pisanja povijesti jednoga života tako i zbog pisanja povijesti jedne potisnute kulture.
Pokušavajući stvoriti dvostruku historiografsku vizuru pojedinca kao istodobnoga subjekta i objekta u odnosu na nadređeni pojam kulture, autor je u knjizi nastojao pridati što veće značenje svjedočenju izvornih dokumenata, navodeći iz njih u »upravnom govoru«. Čitatelj će pritom vidjeti da je Carrarin naslov konzervatora Muzeja starina u Splitu upućivao na veliku širinu konotacija koje su sjedinjavale posao kustosa, arheologa, konzervatora, administratora i odgovornoga voditelja financijskog poslovanja.
Pojam konzervatora stavljen je u povijesni kontekst njegove autentične uporabe, a ona je od posjeta cara Franje I. i osnutka splitskoga Muzeja bila podijeljena u izravni arheološki očevid i skupljanje solinskih nalaza s jedne strane te konzervatorsko održavanje i restauratorsku intervenciju s druge. Zbog širine spomenutoga pojma stoga se može govoriti o Carrari kao konzervatoru koji je na implicitan način, antikvarnim istraživanjima, i prije stupanja na mjesto konzervatora god. 1842. već radio na skupljanju podataka, njihovoj klasifikaciji i očuvanju pamćenja na važne sastavnice dalmatinske kulturne povijesti.
U tom je smislu u knjizi često nazivan i antikvarom, jer je predmet njegova rada bila višestoljetna predaja, koju su tek moderne discipline, arheologija i povijest umjetnosti, počele revidirati.
