Opis
Marko Aurelije, lat. Imperator Caesar Marcus Aurelius Antoninus Augustus, rođen kao Marcus Annius Catilius Severus (Rim, 26. travnja 121. – Vindobona (Beč), 17. ožujka 180.), vladao od godine 161. do smrti (po jednima od raka, po drugima od malarije), rimski car i filozof.
Pesimističke crte njegove stoičke filozofije javljaju se u razdoblju opadanja moći rimske imperije, pa se u njegovim kontemplacijama o pokvarenosti i taštini svijeta i o prolaznosti i kratkom trajanju ljudskog života pokazuju elementi fatalizma karakteristični za to povijesno razdoblje, a u izvjesnom smislu i za stoičku rimsku filozofiju u cjelini.
- “Vrijeme je ljudskog života trenutak; bit tog života je vječiti tijek; osjet je nejasan; struktura čitavog tijela trošna; duša – nepostojana; sudbina – zagonetna; slava – nepouzdana. Jednom riječju, sve što se odnosi na tijelo slično je rijeci; sve što se odnosi na dušu – snu i dimu.”
Sve se zbiva ne samo u skladu s određenim poretkom već i u skladu s optimalnom pravednošću. Njegovo jedino djelo “Samomu sebi”, napisano na grčkom jeziku i nastalo na bojnim pohodima koje je car vodio tijekom cijeloga života (na jednome od njih je i umro, pretpostavlja se od malarije), filozofski je dnevnik u kojem se jasno ističu pomirljive tendencije njegove filozofije, kao i težnja k etičkom usavršavanju. Čak je i zlo u svijetu, po Marku Aureliju, dio svjetskog božanskog plana, i u ovom savršenom i harmoničnom svijetu ono je samo prirodna pojava koja ulazi u svjetski poredak stvari. Onaj, međutim, koji narušava taj poredak čini nepravdu, jer iz razumnosti svega postojećeg proizlazi potreba o pokoravanju postojećim zakonima. Život je prolazni trenutak:
- “Zato provedi taj trenutak vremena u skladu s prirodom, a zatim se rastani sa životom isto onako lako kao što pada zrela maslina: slaveći prirodu koja ju je rodila i puna zahvalnosti prema drveću koje ju je odgojilo.”
Kao što je Bertrand Russell primijetio, čitajući Marka Aurelija jasno osjećamo dah jednoga umornoga i zasićenoga doba, doba kojega su najbolji protagonisti tražili utjehu u etici pasivizma i fatalizma. Stavimo li careve “Meditacije” pokraj Descartesovih, odmah je uočljiva razlika između jedne ere koja ide kraju i druge, pune nade i vjere u budućnost.
