Opis
U nakladi Hrvatskog informativnog centra u Zagrebu objavljena je knjiga Margaret Grahovac Siegrist “Koliko je daleko do nikada”, s podnaslovom “Hrvatski križni put petogodišnje djevojčice od Podravske Slatine do Amerike 1944. do 1952.”
Riječ je o doista dramatičnom svjedočanstvu autorice koja se kao malena djevojčica našla usred vihora i užasa Drugoga svjetskog rata i proživjela strahovite traume u izbjegličkim kampovima u Austriji, ali i prije – u rodnim Sladojevcima blizu Podravske Slatine, te na putu prema Austriji. Margaret Grahovac Siegrist je doista hrvatska Ana Frank, a činjenica da je preživjela splet je slučajnosti.
Grahovci su se doselili u Slavoniju iz Like i sagradili kuću u Sladojevcima, koja i danas postoji. Žitelji u tom mjestu bili su pretežito Hrvati, katolici, uz nešto pravoslavnih i Židova. Djeca su se družila međusobno i živjelo se relativno mirno i dobro do l941. kada su se neki od vršnjaka Margaretina oca priključili komunistima, pravoslavci četnicima, a njezin otac Hrvatskim oružanim snagama. Po majčinoj liniji Margareta je pripadala lozi Egendorfera.
U ljeto 1942. Margareta ima dvije i pol godine. Tek upoznaje svijet oko sebe. Umire joj tek rođeni brat. Druži se najviše s bratićem Dragom, koji je osam godina stariji od nje i koji će joj biti zaštitnikom u doba izbjeglištva. Božić te godine je zadnji mirni Božić kojega se sjeća (kažu da djeca pamte tek događaje nakon pete godine života, što je možda točno ako žive u mirnim vremenima, što ovdje nije slučaj). Već u proljeće 1943. mnogi mještani stradaju od partizana koji imaju svoje ljude i u Sladojevcima, noću se uvlače u selo i ubijaju one koje su odbili suradnju s komunistima. Napadaju i vlakove – kada Margareta putuje s majkom i bratićem u Osijek, jedva preživljava napad. Baku ranjavaju dok radi u vinogradu.
Potkraj lipnja 1944. događaji se ubrzavaju. Premda se nisu uspjeli utvrditi u Sladojevcima, komunisti se povremeno kreću selom, odvode muškarce, neke zvjerski ubijaju. “Vladalo je opće ludilo, a izdaje nisu bile rijetkost”, piše autorica, u selu su čas domobrani, čas ustaše, čas partizani, vlada kaos. Na kraju se crvena zvijezda i jugoslavenska zastava zavijore nad školom, hrvatski su učitelji uklonjeni. Devetogodišnji bratić Drago odbija ići u školu, šalju ga da iskopava leševe. Baku i majku maltretiraju, dolaze sedmorica (autorica nije sigurna jesu li bili partizani ili četnici), a jedan od njih ju siluje. “Stavio je ruku na moja usta i nanosio mi bol”. Čini se da se komunisti na neko vrijeme povlače, ali od rujna 1944. su čvrsto u Sladojevcima, “rekviriraju” sve što im dođe pod ruku. U kasnu jesen Margaret, njezina majka i tek rođena sestra, baka i malodobni bratić Drago moraju napustiti rodnu kuću.
Margareti su tek četiri i pol godine. Njezina kalvarija tek počinje. Tjeraju ih zajedno s ostalima u Podravsku Slatinu, zatim preko rijeke Karašice, na zapad – do teritorija koji je još pod hrvatskom kontrolom. Stižu u Donji Miholjac, zima je hladnija nego ikada, mještani ravnodušni prema prognanicima, ali im pomažu hrvatski vojnici. Božić je. Šalju ih prema Osijeku, gdje će se ukrcati u vlak, vrlo dugu kompoziciju kojoj će do Zagreba trebati dva mjeseca vožnje (!). U neljudskim uvjetima javljaju se bolesti, mnogi umiru. Iz Zagreba ih šalju na sjever, u Graz. U “kampu” pokraj Graza majka dobiva tifus i umire, umire i Margaretina malena sestra, razboli se i baka (ona će preživjeti), Margareta je upućena samo na bratića. Posjećuje ju otac, vrlo kratko, i od tada ga više nikada nije vidjela. Saveznici bombardiraju kamp s izbjeglicama, mnogo je mrtvih i ranjenih, bombardiranja su česta i smrotonosna. Margareta i bratić čudom preživljavaju. Nema zaklona, nema hrane. Sele ih u Judenburg, pa u Unsmarkt, gdje svakodnevno stižu žene i djeca, a na kolodvoru su vagoni puni ranjenih i bolesnih hrvatskih vojnika koji govore da idu u Englesku(!), a voze ih prema jugu.
Svibanj 1945. Prvi susret s Englezima. Britanski zapovjednik je iznenađen kada ih vidi, “Mislio sam da ste svi mrtvi”, kaže razočarano. Izbjeglice stavljaju u “kamp”, blizu njih su hrvatski vojnici u kavezu od bodljikave žice. Tu se kreću i partizani, kažu da se mogu vratiti kući svi koji su za kralja Petra (!), baka odlučuje ući s djecom u kamion koji vozi prema jugoslavenskoj granici, ali žene instinktivno osjete opasnost i silom natjeraju vozača da ih vrati na sjever. Sljedećih mjeseci i godina baka, bratić i Margareta žive kao izbjeglice u različitim gradovima (“kampovima”), sve do 1952. kada se uspijevaju prebaciti u Sjedinjene Američke Države.
Ispričao sam sažeto i površno sadržaj jedne vrlo dobre i dramatične knjige koja obiluje stotinama slikovitih detalja i govori o sudbinama ljudi koji su imali sreću u nesreći da ne budu vraćeni “kući”, te postali dijelom impozantnoga hrvatskog iseljeničkog korpusa. Knjigu svakako treba pročitati jer su slična svjedočanstva vrlo rijetka, a popunjavaju praznine u memoriji.
Hrvoje Hitrec
