Opis
… Lovro Katana je “Eterom” stvorio atmosferu duhovne koncentracije – jukstaponiranom simbiozom fotografa i pjesnika – sense da još postoji neka os divinizirane atmosfere pijeteta. Ne kao puka estetska ilustracija ili benevolentan stih – nego kao temeljni čimbenik Života. Fotografijama se izaziva empatični senzibilitet “čitatelja”. Dovoljno je da percipiramo kako autor snimkama izražava svoj ugođaj, osjet (kontemplaciju), svoj iskaz (svjedočenje) o razderotinama vremena, zakrpama zbilje, što dovodi promatrača u potpunu prepuštenost slikografiji. I u tome valja vidjeti intrigantnost “Etera”, da se fotografske postaje (u smislu izričaja) nikada ne pretvaraju u gotov, zatvoreni klišej (mada snimke hvataju čisto stvarne akte), već u dilemičnost. Premda se krajolici pustoši, zabiti, mjesta gdje klimatske varijabilnosti prže svaki bitak na zemlji i gore među oblacima, miješaju s gradskom vrevom hodanja, kretanja, rada i odmora trome i limitirane egzistencije, ponuđeno izlazi iz okvira koji bi htio uspostaviti spazam između prednjeg plana i pozadine poruke, između okvirne priče i imaginativnih dionica. Jer, naime, raspolažemo pričom koja dolazi nakon zabilježenog snapshot događaja. Drugim riječima, Katana ovdje ne nudi sadržaj, ništa ovdje nema savour ako se traži sadržaj, međutim svaka njegova fotografija ima duboke razloge, potrebu za mislećim, rebus je s pokrićem. Što potječe od toga da njegovu sadržinu sintezira “život sam”, sa svim svojim interludijima, situacionizmima, međuprostorima, balastom banalnih trenutaka kada se ništa ne zbiva i što sve u cjelini kompromitira ideju o perfektnoj dramaturgiji bivanja – a u stvari je suprotno, čitavom svojom strukturom ponuđeno razotkriva trapavu i rogobatnu suštinu stvarnosti s ponekim ljupkim i umiljatim bljeskom. Ovako konstruktivistički Katana pokazuje jednu nepobitnu činjenicu: život ne leži stabilno u nekoj šahovskoj figurativnosti, iako se svi zamasi po tabli vertikalnim i horizontalnim linijama povode, točnije bi bilo da se čitava životna operacija svodi na izvjesnu nediscipliniranu unutrašnju metaforičnost. “Eter” brižno skolastički sabire zagubljene misli, povezuje komadiće realnog i irealnog, titraje bića sustavom odrješitog grafizma, stvarajući urezotine, foto-incizijske senzacije koje su zapravo stanja… (izvadak iz recenzije Robertina Bartoleca)
