Opis
Knjiga Sergije Glumac: grafika, grafički dizajn, scenografija proizašla je iz doktorske disertacije Lovorke Magaš Bilandžić, docentice na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i prva je monografija posvećena jednom od ključnih protagonista hrvatske likovne scene u međuratnom razdoblju. Osim na području likovnosti, Sergije Glumac (Užogrod, Ukrajina, 1903. – Zagreb, 1964.) djelovao je i na području grafike, grafičkog dizajna i scenografije, a u ovom tekstu osvrnut ćemo se na onaj dio njegovog opusa koji je vezan za njegov rad na filmu.
Reklamne kampanje za Mosinger film, otvorenje kina Edison Palace i suradnja s Warner Brosom najvažniji su doprinos Sergija Glumca povijesti oglašavanja filmske industrije u Hrvatskoj te se uz Otta Antoninija, Andriju Maurovića, Otona Postružnika i Zvonimira Faista smatra jednim od najznačajnijih autora filmskih plakata. Opus Sergija Glumca nastaje između Zagreba, Berlina i Pariza, gdje u nekoliko navrata odlazi na edukaciju, a boravak u središtu avangardnih zbivanja u njegov rad donosi utjecaje ekspresionizma, futurizma, kubizma i konstruktivizma. Po povratku u Zagreb, dizajnerski zanat brusi u sklopu agencije Imago za koju radi reklamne kampanje i oglase koji su unijeli potpuno nove standarde u tadašnje novinsko oglašavanje, a u kojima se vide prve naznake onoga što će poslije upotrijebiti u stvaranju plakata za film – primjerice, u seriji oglasa za Krznariju Vinicky neobično filmsko kadriranje naglašava imidž moderne žene, dok kampanja za odjeću Friedmann uključuje filmsku dimenziju vremena.
U međuratnom razdoblju u Zagrebu je postojalo nekoliko bogato opremljenih kinodvorana (Croatia, Europa Palace, Gradjanski, Metropol, Music Hall i Olimp Ton-kino) koje su, istovremeno s europskim središtima, prikazivale najnovije hollywoodske hitove. U to vrijeme počinje i era zvučnog filma te su kinematografi, sa znatno jeftinijim cijenama ulaznica, postali snažna konkurencija kazalištu, a izlasci u kino postali su omiljen oblik zabave svih slojeva stanovništva. Zagreb je tih godina imao i nekoliko specijaliziranih filmskih časopisa (Kinofon, Film, Kino, Cinema i Filmska revija) u kojima su se objavljivali oglasi i reklame za filmove, a pojedini časopisi poput Kulise bavili su se kazalištem, ali su također pisali i o filmu.
U jesen 1927. godine poznati fotograf Franjo Mosinger postaje urednik fotografije u Kulisi, čiji je vlasnik bio jedan od prvih hrvatskih fotoreportera, Teodor Rona. Franjin brat Vilim (Willy) Mosinger bio je direktor obiteljske tvrtke Mosinger film, koja je u međuratnom razdoblju bila jedan od najvažnijih distributera filmova te je blisko poslovno surađivala s koncernom Warner Bros. Sergije Glumac započeo je suradnju s Mosinger filmom krajem 1920-ih i, uz Pavla Gavranića, oblikovao je niz efektnih reklama koje su oglašavale skorašnje otvaranje kina Edison Palace i premijeru prvog zvučnog filma Luda koja pjeva (The Singing Fool, SAD, 1928.) Lloyda Bacona iz produkcije Warner Brosa. Glumac je narudžbu najvjerojatnije dobio zahvaljujući poslovnim vezama s Franjom Mosingerom, za čiju je izložbu Moderna fotografija, održanu u Salonu Ulrich 1927., radio skice plakata ili rješenje kataloga, a vjerojatno je za njegov atelier u Ilici oblikovao i vizualni identitet, s karakterističnom tipografijom i poigravanjem motivom otvaranja leće fotoaparata.
Premijera filma Luda koja pjeva ujedno je bila i povod za otvaranje kina Edison Palace (današnje kino Tuškanac) u preuređenim prostorijama bivše Građanske streljane – kino je, kako su opisali u Kulisi, bilo uređeno “u stilu najvećih luksusnih kinematografa Berlina”, a za javnost je otvoreno 10. veljače 1930. godine pod umjetničkim vodstvom Ive Tijardovića. Otvaranje kina bilo je najavljivano na zagrebačkim ulicama Glumčevim efektnim kolorističkim plakatom, a motiv dva muškarca koji otvaraju vrata kina, piše Magaš Bilandžić, oblikovan je tako da pobudi pozornost, ali i da sugerira važnost nove kinodvorane: razlikom u dimenzijama između vrata i likova naglašava se monumentalnost kinodvorane, a krunom na nazivu kina i njezin kraljevski karakter među zagrebačkim kinodvoranama.
Glumac je također oblikovao i nekoliko oglasa za film i otvorenje kina koji su izlazili u dnevnom tisku, Jutarnjem listu i Novostima – u jednom rješenju prikazuje elegantnu damu u bundi, okrenutu leđima kako s povišene pozicije gleda pozornicu ispred koje se nalaze redovi unificiranih posjetitelja, dok je u drugom naglasak na stubištu s crvenim tepihom koji vodi do ulaza i čijoj monumentalnosti pridonosi snažan donji rakurs. Plakat za otvaranje kina Edison Palace, točnije litografija, danas se čuva u zbirci plakata Kabineta grafike HAZU, a te Glumčeve reklame smatraju se najuspješnijim rješenjima kojima se u međuratnom razdoblju oglašavao neki filmski događaj.
Glumac je za Mosinger film oblikovao i plakat za Posljednj ljubav admirala Nelsona (The Divine Lady, SAD, 1928.) Franka Lloyda, a sredinom 1930-ih surađivao je i s Warner Brosom koji je u to vrijeme bio treći vodeći američki studio (nakon Paramounta i MGM-a) te se specijalizirao za melodrame, mjuzikle, gansgterske i biografske filmove. Sačuvana korespondencija pokazuje da je Glumac suradnju s Warner Brosom započeo krajem 1936., a ona je obuhvaćala oblikovanje kataloga i naslovnica, a možda i plakata. U umjetnikovoj ostavštini nalazi se niz numeriranih skica olovkom i ugljenom koje su bile predlošci za plakate ili publikaciju, a koje su trebale oglašavati najznačanije hitove sezone 1936./37.
