Opis
“Femina ludens” zbirka je eseja, znanstvenih radova i osvrta koje objedinjuje ideja hibridnih spojeva, kako kada su u pitanju discipline – filologije, teatrologije i antropologije, tako i kada su u pitanju njihova analitička poprišta, od rituala preko kazališta do suvremenih medija, a napose uži tematski fokusi – figure “onkraj ljudskog”, među kojima dominira naslovom apostrofirana slika metamorfične žene u igri.
Prvi dio knjige, “Smućeni žanrovi”, okuplja sedam priloga književno-antropološke, etnoteatrološke i kulturnostudijske provenijencije. Prva rasprava tiče se tradicije i invencije međusobnog križanja književnoznanstvene i kulturnoantropološke metodologije, te ističe udio hrvatske folkloristike i suvremene etnografije u rastakanju strogih međa disciplinarnih ovlasti. Drugi prilog osvrt je na kulturno-antropološki fundiranu šekspirološku ostavštinu teoretičara arhetipske kritike Northropa Fryea i njezinu polemičnu vrijednost u kontekstu suvremenih šekspiroloških škola. Treća studija korčulansku morešku tumači u svjetlu teorije mimetičkog trokuta Renéa Girarda, posebice se baveći mijenama kulturnog, rasnog i vjerskog identiteta i žene kao objekta prijepora i sukobljenih skupina moreške u trima sačuvanim verzijama njezina scenarija. Četvrti se prilog bavi povijesno sedimentiranom zazornošću ženske glume, glumicom kao teorijski neuralgičnim mjestom fenomenološke, etičke i estetičke ambivalencije glumačkog identiteta. Peti je prilog svojevrsna “case study” ilustracija prethodnih načelnih opaski: riječ je o analizi medijskih odjeka i zazornih dvojništava odigranih na ovostranim i onostranim pozornicama “slučaja Mire Furlan”. Posljednji se tekst odnosi na konstrukciju predsjedničke figure u uvjetima demokratske kulture i suvremenog političkog marketinga, posvećujući se njezinoj humornoj “feminizaciji” u Feralovim fotomontažama.
Drugi dio, “Onkraj ljudskog”, sastoji se od kraćih teatroloških i književnokritičkih osvrta zaokupljenih bićima na granici ljudskosti – likovima, autorstvima i pripovjedači(ca)ma prisiljenima nositi krinku, bilo iz profesionalnih, fikcionalnih, kulturalnih ili kakvih drugih razloga.
Treći dio, “Prevrtljivi prijepisi”, donosi pet analiza suvremene hrvatske dramatike (Marović, Senker, Mujičić, Sajko) koje međusobno povezuje ne samo povrat inače već u knjizi višekratno evociranim mitskim ženskim likovima europske i hrvatske dramske tradicije (Antigona, Medeja, Judita, Saloma, Glorija), nego i ideja “ženske” dvo-obraznosti i prijetvornosti.
