Opis
Slikarstvo Dubrovnika, kao i arhitektura i plastika toga grada, s pravom zauzima posebno ugledno mjesto u povijesti starije umjetnosti na našim obalama. Specifična situacija slobodne republike sv. Vlaha, koja je gotovo kroz čitavo svoje trajanje bila ekonomski i trgovački jaka i skoro samostalna, a politički de facto uživala slobodu sui generis, odrazila se je prirodno i na umjetničku aktivnost grada kroz stoljeća. Autonomni je i bogati grad, okružen jedinstvenim sklopom svojih zidina, omogućavao i potpomagao slobodnu i aktivnu kreativnost na likovnom polju, a kulturne i umjetničke veze sa čitavim Mediteranom s jedne, a s pozadinom s druge strane, koje su nastale i kao logični odraz razgranatih trgovačkih kontakta, otvorile su široke horizonte i plodonosne dodire koji nisu urodili nekom kulturnom supremacijom stranaca, već uspostavljanjem širokog likovnog vidokruga domaćih stvaralaca.
Već je odavna u nauci jasno da je Dalmacija doživljavala svoje zlatno doba u slikarstvu XV i ranog XVI stoljeća, te je to razdoblje s pravom nazvano vremenom »dalmatinske slikarske škole«. U tome jedinstvenom široko shvaćenom okviru, koji ima u mnogim svojim bitnim karakteristikama zajednički nazivnik, Dubrovnik zauzima odvojeno i zasebno mjesto. Njegovo slikarstvo, koje u svojim osnovnim crtama i pojavama ulazi u biti u ovu cjelinu, posjeduje i niz specifičnih karakteristika, ima svoje renesansno poglavlje, te traje (za razliku od ostale Dalmacije) sve do sredine XVI stoljeća i dosiže upravo početkom činkvečenta svoj najveći domet, koji kulminira u djelu najznačajnijeg majstora starog dubrovačkog slikarstva Nikole Božidarevića. …
