Opis
Reformacijske Crkve, kolokvijalno znane i kao protestantske, u ovdašnjim se postsocijalističkim, novokatoličkim krajevima, najčešće percipiraju kroz skup pojednostavljućih i proturječnih stereotipa. Protestantizam, s jedne strane, odlikuje liberalnost; s druge strane protestantizam definiraju krute reformacijske i novoreformacijske sekte. Oba stereotipa najčešće su posredovana filmovima, masovnim medijima i popularnom kulturom. Prema prvom stereotipu djevojke protestantske vjeroispovijedi su pristupačne, za razliku od katolikinja. Prema drugom stereotipu, protestanti žive u zatvorenim, fundamentalističkim zajednicama koje zabranjuju svaki kontakt s modernim svijetom.
Uz kulturološke, tu su i politički stereotipi. Prema jednima protestantske Crkve su crkve siromaštva, koje vjernicima nameću umjerenost i skromnost. Prema drugima protestantska etika je srce duha kapitalizma, vjera koja u neograničenom, ekscesnom bogaćenju vidi bogougodno djelo… No koliko pojednostavljeni i proturječni ovi stereotipi na neki način oslikavaju pluralnost reformacijskih Crkava. Publist i ekumenski teolog Konrad Raiser proces crkveno-teološke i političko-kulturne promjene koji je započeo u prvoj polovici XVI stoljeća, i danas se zbirno naziva „reformacijom“, dijeli na „prvu“ reformaciju (valdenzi i husiti), „drugu“ reformaciju (potaknutu Lutherovim zahtjevima), te postreformaciju (oličenu u formiranju slobodnih Crkava). Riječ je o višeobličnom procesu s različitim akterima (Hus, Luther, Calvin, Zwingli…), središtima (Lutherov Wittenberg, Zwinglijev Zuerich, Calvinova Ženeva…) i Crkvama (Luteranske, Reformirane, Ujedinjene i ujedinjavajuće, Anglikanske, Reformacijske „slobodne“…).
Knjiga Konrada Raisera „500 godina reformacije diljem svijeta“ obilježava polumilenijsku obljetnicu Lutherove objave teza iz 31. listopada 1517. Posrijedi je više simboličan a manje historijski datum kada je prema pučkoj predaji Luther na vrata dvorske crkve u Wittenbergu pribio 95 teza o oprostu. Povijesni proces reformacije začet je dva stoljeća prije Luthera i nastavio se stoljećima nakon Luthera. Prema Raiseru pad Carigrada (1453.) i neuspjeli koncil ujedinjenja u Ferrari/Firenci (1438./1439.) označili su kraj srednjevjekovne Crkve. Promjene koje su se događale s renesansom i humanizmom, razvojem znanosti (posebice Kopernikovim heliocentričnim sustavom), te velikim otkrićima (Kolumba i Vasca da Game), slijedili su i unutarcrkveni zahtjevi za reformom.
Ta promjena odnosa prema Bogu povlačila je i promjenu odnosa među ljudima. Subjektivizacija odnosa s Bogom, micanje posrednika između vjernika i evanđelja, intenzivirali su proces individualizacije u kulturi i društvu. Dolaskom stoljeća prosvjetiteljstva „od autentičnih reformacijskih poticaja put je dakako vodio dalje k oblikovanju modernih temeljnih prava slobode vjere i savjesti, nastanku novovjekovnog shvaćanja slobode, ustavnom odvajanju Crkve i države i razvoju demokratske pravne države“. „Mlada Crkva“, novovjeka Crkva, za Raisera je sinonim modernog, građanskog, pluralnog svijeta.
„500 godina reformacije diljem svijeta“ neobična je obljetnička knjiga, neka vrsta polumilenijske inventure reformacije. Raiser piše preciznim, konciznim rečenicama koje donose provjerene informacije i promišljene teze. U prvom poglavlju donosi historijski pregled reformacije, njeno misionarsko širenje, zatim njene razne struje, razne Crkve, uključujući i brojnost pripadnika, te naposljetku globalno značenje reformacije.
Popisujući brojna grananja reformacijskog pokreta, procese cijepanja i objedinjavanja raznih Crkava, Raiser predočava pluralnost reformi. Pitanje jest koliko je reformacija pridonosila stvaranju modernog društva a koliko mu se tek prilagođavala, odnosno koliko religija uopće može biti svojstvena sekulariziranoj moderni, no pluralnost razvoja reformacije u svakom slučaju odgovara pluralnosti demokratskog društva. Tu možda leži i temeljno nasljeđe protestantizma. Pluralnost reformacijskih i postereformacijskih Crkava prirodno se u uklopila u pluralnost modernog društva. Istom procesu uklapanja Raiser se nada i u suvremenom globaliziranom svijetu.
Iskreno, budućeg stanovnika globaliziranog svijeta ne zamišljamo kao informatičara iz Mumbaija i sljedbenika pentekostalno-karizmatskog pokreta. Globalno čovječanstvo, sraslo u jedno „napeto jedinstvo“, i obilježeno kulturnom i religioznom pluralnošću, ipak zahtijeva nešto šarenije, nešto eklektičnije; možda pentekostalno-karizmatskog budističkog agonstika, ili nešto slično. No Konrad Raiser je rekao svoje. Razgranatost, ponekad i proturječnosti „mlade Crkve“ potvrda su njenog reformacijskog potencijala, njene trajne reformacije. Taj potencijal reformacijske je Crkve učinio modernima; a s njime se računa i u prilagodbi suvremenom globaliziranom svijetu.
KONRAD REISER
500 godina reformacije diljem svijeta
Prijevod: Miro Jelečević
AGM 07/2017.
196 str., meki uvez
ISBN 9789531744805
Cijena 149.00 kn
U liku protestantizma, reformacija je stekla svjetsko-povijesno značenje, a u povezanosti s prosvjetiteljstvom je, kao ‘religija slobode’, također odredila samorazumijevanje i praksu građanskog društva. Konrad Reiser svoju knjigu započinje opisom reformacijskog zamaha koji je 1517. počeo od Luthera i Wittenberga, a završava razmišljanjima s pitanjem može li se i kako reformacijski protestantizam iznova u jednom svijetu potvrditi kao transformirajuća snaga kulture.
