Opis
Ima u “Osjećaju kraja“ jedan trenutak tzv. “istinske književnosti”. Julian Barnes prati životni put nekolicine prijatelja. Prije svega, Tonya i Adriana. Tony je jedno vrijeme bio s Veronikom, a nakon prekida od Adriana je dobio obavijest da je on sada s Veronikom. Na njegovo pismo Tony odgovara pismom kojom blagoslivlja vezu između bivše djevojke i sada već bivšeg prijatelja. Ovo “bivši” ubrzo će se pokazati kobnim. Nedugo nakon prvog pisamca stiže obavijest da je Adrian počinio samoubojstvo. Životni putevi Tonya, Veronike i ostalih prijatelja na ovom se mjestu potpuno razilaze.
Tony će proživjeti jedan običan život koji će se rezimirati s jednim razvodom, jednom kćeri, i dvoje unučadi. No na pragu starosti njegov život će protresti još jedna obavijest. Ovoga puta u obliku nasljeđa. Veronikina majka, koju je samo jednom u životu sreo, nakon smrti mu je ostavila petsto funti i Adrianov dnevnik. Tony dobiva novac ali ne i dnevnik. Nakon desetljeća stupa u kontakt s Veronikom i moli je da mu preda Adrianov dnevnik. Veronika odbija. Umjesto dnevnika Tony dobiva tek jednu njegovu stranicu, te ono pismo koje je nekada davno kao odgovor poslao svom prijatelju.
Pismo koje sad drži u rukama nema veze s pismom koje mu je ostalo u sjećanju. Umjesto blagoslova za vezu bivšeg prijatelja i bivše djevojke ono je dugi niz bezobzirnih uvreda. Iz prošlosti izranja jedan drugi Tony. Ne onaj koji je dobrohotno primio vijest o vezi Veronike i Adriana, već jedan povrijeđeni, ljubomorni, i prije svega bijesni Tony. Tog Tonya duboko je zakopao u prošlost. On je izbrisan iz sjećanja i Tonyevog života. No njegovo truplo je sada isplivalo. Davno napisano pismo svjedočanstvo je jednog posve nepoznatog, potisnutog života. Mi nismo oni koji jesmo. Mi nismo ona priča koju ponavljamo sebi i drugima.
“Koliko često pripovijedamo svoju životnu priču? Koliko često prepravljamo, dotjerujemo, izvodimo lukave rezove? I što dulje život ide dalje, to je manje oko nas onih koji bi nam mogli osporiti priču, podsjetiti nas da naš život nije naš život, nego tek priča što smo je ispričali o svom životu. Ispričali smo je drugima, ali – poglavito – sebi”… Tim riječima Barnes zatvara ovu višedesetljetnu petlju o zavaravanju samih sebe, i detaljima života koje smo potisnuli i izbrisali. No Tonyeva priča neće na tome stati. Pismo koje je on izbrisao iz svog života na određen je način odredilo tuđe živote. Komad papira ispisan njegovog rukom pokazao se zlokobnim…
Detalj s pismom i nesvjesnim fabriciranjem vlastitog života izvanredan je dio romaneskne konstrukcije “Osjećaja kraja”. Isprva nismo sigurni u kojem smjeru Barnes vuče roman, da li je riječ samo o još jednom (vrlo dobro) napisanom “period pieceu”, romanu odrastanja, ili nečemu već standardiziranom. No pismo najednom otkriva dublju i složeniju konstrukciju romana. Mistika šezdesetih, mistika prvog seksa, demistifikacija prvog braka, demistifikacija prvog posla, postaju sekundarnima. Gotovo pa irelevantnima. Jer kao što vidimo, ništa nije onakvo kakvo smo mislili da jest. Osobna povijest samo je niz samozavaravanja i potiskivanja. U ništa ne možemo pouzdano vjerovati. A ista se stvar tada ponavlja i s općom povijesti. Kakve šezdesete! Pa ne možemo ni sami sebe uzeti ozbiljno, a kamoli čitavo desetljeće. I to ne zato jer smo bili pod utjecajem opijata. Pitanje subjektivne interpretacije stoji nasuprot objektivne interpretacije…
