Opis
Knjiga je napisana i oblikovana u dvije povezanae cjeline,prva je cjelina pojmovno situiranje i razjasnjenje psihijatrijsko-klinickog simptoma (sindroma) depresije i melankolije i njihove manifestnosti ne samo kao osobno-psiholoske i cesto somatske disfunkcionalnosti vec i kao duhovno-kulturnog te uopce civilizacijskog fenomena ne (vec sada) samo nase zapadnjacke drustvenosti vec i uopce planetarne drustvenosti,drugi su dio ove pregnatne i uzbudljive strukturalisticko-psihoanaliticke studije zivota i djela cetiriju znacajnih zapadnih umjetnickih osobnosti ( slikara Hansa Holbeina te spisatelja Gerarda Nervala,Fjodora Dostojevskog i Marguerite Duras),koji su svojom dusevnoscu i tjelesnoscu bili depresivno-melenkolicni ljudi,ali su svojim umjetnickim djelima ne samo simbolicno uoblicili ljudske ( i nase,suvremene) tamne svjetove deperesije i melankolije vec su svojim umjetnickim jezikom premjestanjem iz polja simbolickog, kao represivnog i kastrirajuceg, u polje semiotickog kao ritmickog,izmicuceg,subverzivnog i nesvodljivog na bilo realno ili simbolicko uoblicili umjetnicka djela kao dragocjenu i spasonosnu strategiju u dostizanju (samo imaginarno) Onog/Drugog kao uvijek Nedostajuceg/Izmicuceg.
Knjiga je napisana i oblikovana u dvije povezanae cjeline,prva je cjelina pojmovno situiranje i razjasnjenje psihijatrijsko-klinickog simptoma (sindroma) depresije i melankolije i njihove manifestnosti ne samo kao osobno-psiholoske i cesto somatske disfunkcionalnosti vec i kao duhovno-kulturnog te uopce civilizacijskog fenomena ne (vec sada) samo nase zapadnjacke drustvenosti vec i uopce planetarne drustvenosti,drugi su dio ove pregnatne i uzbudljive strukturalisticko-psihoanaliticke studije zivota i djela cetiriju znacajnih zapadnih umjetnickih osobnosti ( slikara Hansa Holbeina te spisatelja Gerarda Nervala,Fjodora Dostojevskog i Marguerite Duras),koji su svojom dusevnoscu i tjelesnoscu bili depresivno-melenkolicni ljudi,ali su svojim umjetnickim djelima ne samo simbolicno uoblicili ljudske ( i nase,suvremene) tamne svjetove deperesije i melankolije vec su svojim umjetnickim jezikom premjestanjem iz polja simbolickog, kao represivnog i kastrirajuceg, u polje semiotickog kao ritmickog,izmicuceg,subverzivnog i nesvodljivog na bilo realno ili simbolicko uoblicili umjetnicka djela kao dragocjenu i spasonosnu strategiju u dostizanju (samo imaginarno) Onog/Drugog kao uvijek Nedostajuceg/Izmicuceg.
