Opis
NA DUGOJ listi igrača splitskog Hajduka od 1911. do danas, nalaze se i pet Matošića, od kojih Jordan i Ivan pripadaju prvoj generaciji (1911-1912), Jere i Jozo trećoj (1931-1941), a Frane se nalazi na sredini, između treće i četvrte, jer je svoj igrački vijek gradio i prije i poslije drugog svjetskog rata.
Od tri rođena brata, Jere (rođen 1910.) je najstariji, ali je za prvi tim Hajduka odigrao i najmanje utakmica (samo 21), srednji brat Jozo (rođen 1913.) nastupio je 471 put i dao 53 gola, a apsolutni rekorder je najmlađi Frane (rođen 1918.) sa 739 utakmica i 729 golova, ujedno, i sa najdužim igračkim stažom.
Jere i Jozo počeli su i završili u Hajduku, dok je Frane pomalo i “stranstvovao”, pa je u svoj sveukupni učinak unio 1.010 utakmica sa 1.006 golova, od čega je odigrao za razne timove Hajduka 943 (golova 973), za reprezentaciju Jugoslavije šesnaest (četiri gola), za reprezentaciju Splita deset (sedam golova), za Bolognu 33 uz petnaest golova, za BSK (Beograd) osam uz sedam golova.
S takvim dugim igračkim stažom i s takvim učinkom malo se nogometaša može pohvaliti u Jugoslaviji. Dodajmo da su obojica prekinuli aktivnost u vrijeme drugog svjetskog rata i da su igrali u godinama kada je bilo manje utakmica, turneja, a razna kup natjecanja nisu ni postojala. S obzirom na dug igrački staž, u normalnim prilikama i u našem vremenu, svakako da bi imali još bogatiji sveukupni učinak.
Dres reprezentacije Jugoslavije od Matošića oblačili su Jozo i Frane. Svoj dug i toliko uspješan sportski vijek, 1954. braća Matošići su obilježili i knjigom uspomena “20 godina u bijelom dresu”, u kojoj su na nekih 130 strana obojica izložili svoj “život i priključenije” – kako bi rekao Dositej.
Dosta su napisali, iznijeli mnoga sjećanja, a imali su što kazati. Jer, oni su pripadali redu naših najistaknutijih nogometaša, čiji je ugled otišao mnogo dalje od splitske Rive, od obala mora.
Rođeni su u poznatoj splitskoj patriotskoj i puntarskoj obitelji, već zarana poprimili su duh borbenosti, požrtvovnosti, samoprijegora i ljubavi prema svom rodnom gradu. Skromni po prirodi, Jozo otvorenije naravi, a Frane ozbiljniji, primjer su prijateljstva, kako na igralištu, tako i van njega.
I jedan i drugi predstavljaju i najljepše i najbolje što se u sportu može zamisliti. Dosljedni u služenju jednom idealu, atletski građeni, svjesni da radi uspjeha u sportu treba i sportski živjeti, oni označuju putokaz mladim generacijama, koje iz njihovog služenja sportu crpe danas, a crpit će i ubuduće, dok se ime Hajduka bude spominjalo, uvijek nove snage, uz pomoć kojih je njihov Hajduk postao velikim klubom.
Toliko poštovanja jednoga kluba i jednoga grada koliko su Hajduk I Split iskazivali prema braći Matošićima teško je naći u analima jednoga našeg sporta.
